NEISKORIŠTENI VODNI RESURSITrebala je prošlogodišnja suša i štete koje je izazvala da bi se počelo misliti i raditi na provedbi Nacionalnog projekta navodnjavanja. Odličan je cilj tog projekta - bolje iskoristiti obradive površine, promijeniti strukturu poljoprivredne proizvodnje u korist povrćarstva i voćarstva, povećati prinose i kvalitetu proizvoda
Ljeto prošle godine bilo je izrazito suho u ravničarskom dijelu Hrvatske. Suša, kakva se ne pamti dugi niz godina, prepolovila je urod žitarica, uljarica, šećerne repe i drugih kultura. U Dalmaciji je pak suša svake godine, nekad veća, nekad malo manja, jer takav je tip mediteranske klime. Zimi je kiše često i previše, kao ove godine, a ljeti sve osuši, list se na voćkama skupi, masline se smežuraju.
Od suše prošlog ljeta štete su bile takve da je i među hrvatskim političarima nastala uzbuna. Premijer Sanader je više puta govorio o tome kako prioritet ove Vlade mora biti planiranje i uvođenje navodnjavanja u poljoprivrednu proizvodnju. Zatim je i državna top-delegacija, na čelu s ministrima poljoprivrede, znanosti i vanjskih poslova, bila u Izraelu tražeći pomoć u pogledu rješavanja problema navodnjavanja u hrvatskoj poljoprivredi, u kojoj se za sada navodnjava samo 0,3 posto obradivih površina.
Naša delegacija je došla na pravo mjesto jer je Izrael zemlja koja ima minimalne vodne resurse, ali s poljoprivredom koja sto posto zavisi od navodnjavanja. U tome oni imaju, možda, najveće znanje i iskustvo na svijetu. Bilo je to pitanje njihova opstanka pa su se u rješavanje problema i uvođenje navodnjavanja s minimalnim količinama vode upregli svi, i država, i znanstvenici, i poduzetnici, i farmeri.
Ovih dana, a na poziv naše Vlade, stigla je u Hrvatsku u uzvratni posjet izraelska ekipa stručnjaka. Primljeni su na najvišoj razini, u Banskim dvorima. Uglavnom su to predstavnici tvrtki koje se bave proizvodnjom i prodajom opreme za navodnjavanje. Nemojmo se, međutim, zavaravati, kako neki naši naivci razmišljaju — oni nisu došli u Hrvatsku ni radi zajedničkog ulaganja, ni da nam bilo što daruju, već su došli da nam prodaju pamet i opremu koje, i jedno i drugo, u obilju imaju. Naravno da kontakte s njima treba pametno i što bolje iskoristiti! Ali imajmo na umu, svaku svoju ekspertizu ili savjet oni će skupo naplatiti jer oni nisu humanitarna organizacija, a rat je kod nas davno već završio.
Domaća pamet
Nije li vrijeme došlo da prestanemo zavisiti od tuđe pameti i da počnemo ulagati u razvoj svoje vlastite! Zapitajmo se koliko imamo vlastitih eksperata za melioracije i navodnjavanje u poljoprivredi. (Ta dva pojma uvijek idu zajedno.) Jednog umirovljenog profesora, jednog aktivnog i jednog docenta na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Ako se ne varam, mislim da je to sve. Koliko imamo projekata, i koje se institucije bave istraživanjima vodnih resursa i mogućnošću njihova korištenja? Postoji li netko u ovoj zemlji tko bi izračunao što bi sve Hrvatska mogla postići kad bi intenzivirala svoju poljoprivredu i osvojila napuštene obradive površine navodnjavanjem? Postoji li itko u ministarstvima znanosti, poljoprivrede, gospodarstva tko bi poticao i podupirao takvo što!?
Trebala je prošlogodišnja suša i štete koje je izazvala da bi se počelo misliti i raditi na provedbi Nacionalnog projekta navodnjavanja. Odličan je cilj tog projekta, bolje iskoristiti obradive površine, promijeniti strukturu poljoprivredne proizvodnje u korist povrćarstva i voćarstva, povećati prinose i kvalitetu proizvoda. Baš dobro!
Dobro je i to što se počinje s pilot-projektima, na primjer u IPK Osijek, u Vupiku, u Vinkovcima, a planiraju se i za područje Dalmacije, i to u Donjoj Neretvi, Ravnim kotarima i Sinjskom polju. Eklatantno je, upada u oči, međutim, da su opet preskočeni otoci, na kojima će život stati bez vode.
Izvori vode
Dalmacija ima izvora vode napretek, samo oni nisu iskorišteni. Ravni kotari su okruženi Zrmanjom i Krkom. Kroz prvu protječe 126 m3 vode u sekundi (maksimum), odnosno 18,9 m3/sec (prosjek). Kroz Krku protječe 570 m3/sec (maks.), odnosno 85,5 m3/sec (prosjek). Jadro u prosjeku daje 12 m3/sec, a od toga Split, Solin, Kaštela, Trogir koriste samo 3 m3/sec, dok se 9 kubika svake sekunde gubi u moru. Cetina ima manje oscilacije nego ostale rijeke jer je regulirana peručkom akumulacijom, pa kad je punovodna kroz nju protječe 699 m3/sec, a u prosjeku 118,6.
Od toga sasvim malu količinu koriste Omiš, Brač, Hvar i Šolta, ostalo se gubi u moru. Neretva kad poplavi nosi u more 2467 m3/sec, dok joj je srednji protok 355 m3/sec. Golema je to količina vode. K tomu treba dodati i manje izvore, kao što su Rijeka dubrovačka, Ljuta, Zavrelje, Vrljika, Matica, Žrnovnica, Bokanjačko blato...Tu su još i podzemne vode. Kaštelansko polje, na primjer, pliva na podzemnim vodama. Treba ih samo istražiti i napraviti plan kako ih koristiti.
Pokrenimo vodu
S takvom količinom vode moglo bi se u Dalmaciji obilato natopiti sve obradive površine, i vinogradi, i maslinici, i agrumici, i povrtnjaci, i što sve još ne? Ali, što je to što bi trebalo učiniti da bi se voda dovela tamo gdje je najnužnija, u voćnjake i povrtnjake? Našim agronomima, voćarima i povrćarima nije nepoznata izraelska, i ne samo izraelska, oprema za mikronavodnjavanje, i kap-po-kap, i micro-jet, i micro-sprincleri, i uređaji za fertigaciju, i automatika za redoslijed zalijevanja polja...
Ona je već primijenjena tamo gdje je voda dostupna. Za to nije potrebno putovati u Izrael, ni plaćati skupe eksperte jer nije stvar u opremi za navodnjavanje, već je pitanje kako dovesti vodu na polja.
Bar kvalitetnih i vrhunskih građevinaraca ima dovoljno naša Hrvatska. Bar su se oni proslavili u svijetu gradeći luke i putove, brane i hidroelektrane, pa i naftovode iz dalekog Sibira. Najlakši bi im zadatak bio razvesti vodu iz Zrmanje i Krke po Ravnim kotarima. U Neretvi već više od trideset godina postoji projekt navodnjavanja melioriranih površina, samo što nije nikada doveden do kraja, a djelomično je već i narušen. Treba ga obnoviti i možda malo modernizirati.
I još nešto. Napravimo još jedan pilot-program koji se uvijek zaboravlja. Dovedimo vodu za potrebe poljoprivrede na otok Vis, naš od kopna najudaljeniji otok. Neka je bude dovoljno za velike plantaže masline, limuna i naranača. Napravimo od njega raj na zemlji, usred Jadrana. Prije svega za njegove stanovnike. Zatim, neka bude primjer za sve otoke, a Hrvatskoj na diku.
Treba samo to htjeti, planirati i pronaći financijske mogućnosti. Učinimo to!
