PREDSTAVLJENA KNJIGA - JEDINSTVENI GASTRONOMSKI VODIČ VEČERNJEG LISTA I VIP-netaZAGEB - Kako bi olakšali odabir restorana sa kvalitetnom uslugom i vrhunskom hranom, Večernji list i VIPnet izdali su gastronomski vodič "Dobri hrvatski restorani" te ga predstavili sinoć u Kulturnom Centru Kaptol. - Dobri hrvatski restorani rezultat su višemjesečna istraživanja naših kušača - kvalitetnih znalaca i iskusnih gurmana, koji su anonimno, objektivno i nezavisno ocjenjivali i otkrivali restorane u koje bi i sami rado odveli drage goste. Svih 198 restorana koji su uvršteni na stranice ove vrijedne publikacije zasigurno su ovoga trenutka u vrhu hrvatske gastronomije - rekao je Klaus Schauer, predsjednik Uprave Večernjeg lista.
Neobičnoj promociji u stilu talk-showa pod voditeljskom palicom Sonje Šarunić svoj je obol dala i glavna urednica Večernjeg lista:
- Nitko nije bolji autor za vodič od poslovnih ljudi i novinara koji nisu interesno vezani s ugostiteljstvom, ali poznato je da se najbolji poslovi dogovaraju u restoranima. Tamo vodimo naše izvore i oni nas. Mi nismo anonimni kušači i ocjenjujemo javno - istaknula je Ružica Cigler.
Jako veliki prijatelj kuhinje, Josef Vinatzer, predsjednik Uprave VIPneta, je također naglasio važnost vodiča za razvoj ugostiteljstva, konkurencije i lakše snalaženje gostiju među restoranima. Pri tom je podsjetio na uspjeh takvih vodiča u Austriji.
Potom su vlasnicima najbolje rangiranih restorana uručene i DHR statue, koje je izradila akademska kiparica Marina Stoponja. A to su: Kukuriku iz Kastva, Valsabbion iz Pule, Milan iz Pule, Nautika iz Dubrovnika, Toklarija iz Buzeta, Jeny iz Tučepa, Riva iz Makarske, Zigante iz Buzeta, Zlatna ribica iz Poreča i Vela Nera iz Pule.
- Sad bar znamo gdje treba jesti - našalila se prva dama Večernjega lista čestitajući laureatima.
Željkica Makanec
| Ponuda vina - od sramotnih do sjajnih Knjiga "Dobri hrvatski restorani" (DHR) u izdanju Večernjeg lista, koju ćete uskoro moći imati u svojim rukama, posebno će se osvrnuti na ponudu pića i pružiti osnovne informacije o vinima. Prilikom posjeta dobrom restoranu preporučljivo je i uobičajeno obrok zaliti dobrom kapljicom. Koje ćemo piće izabrati ovisi o vlastitu ukusu, no želimo li olakšati teška jela, osjetiti ugodnu toplinu, razgaliti dušu i zarumeniti lice, naručit ćemo vino - piće opjevano u mnogim pjesmama i hvaljeno u mnogim pričama. Kakvoća i izbor vina uglavnom nisu razlozi zbog kojih će posjetitelj prvi put ući u neki restoran, ali za ljubitelje vina to je jedan od preduvjeta da postanu stalni gosti. Za restoran koji drži do svoje vinske karte može se reći da sam bira svoju klijentelu. Koliko debela treba biti vinska karta da bi zadovoljila potrebe gosta ovisi o raznim čimbenicima, ali bi se moralo voditi računa da je svako jelo popraćeno barem jednim odgovarajućim vinom koje mu može biti dostojna nadgradnja. U ponudi bi se trebala naći vina različita po boji i bukeu, te bar nekoliko stranih vina, pogotovu onih kod kojih nemamo domaću uzdanicu sličnih osobina. Pojedini ugledni europski i svjetski restorani posjeduju sponzorirane vinoteke basnoslovnih vrijednosti, koje bez sponzora ne bi mogle opstati jer su tržišno neisplative. No, one su važno mjerilo prestiža među restoranima pri čemu sponzor ima ekskluzivno pravo u njima impresionirati poslovne partnere. Prigodom ocjenjivanja restorana naši kušači nisu primarno ocjenjivali okus ili kvalitetu vina, jer to je stvar proizvođača, a ne restorana. Oni su posebnu pozornost posvećivali preporuci osoblja vezanoj uz kombiniranje vina s odabranim jelom, raznovrsnosti i uravnoteženosti ponude te cijeni. Potpuni enogastronomski užitak mogu pružiti samo oni restorani koji omogućuju točenje buteljiranih vina na čaše, što od konobara zahtijeva da odabrana vina dobro ugodi s okusima i mirisima hrane. Jedan hrvatski (istarski) restoran mogao bi biti uzor ostalima. Impresivan izbor, vinoteka, mogućnost konzumiranja na čaše i visoka educiranost osoblja priskrbila su mu maksimalan broj bodova u spomenutoj kategoriji. U takvim slučajevima i osoblje je dobivalo ocjenu više, jer su odabir i prezantaciju vina uz sljedove jela podignuli na razinu obreda. Sličnih primjera nema puno. Većina se ljudi želi opustiti u restoranu, pa od osoblja očekuju da ih preporukom vodi kroz ponudu. Od 198 restorana ocijenjenih u knjizi na upit o preporuci vina oko 70 posto osoblja nije se pokazalo dovoljno educiranim ili je izbor velikodušno prepustilo kušačima. Osim podataka o kuhinji pojedinih restorana, gastronomski vodič DHR, dakle, želi upoznati vlasnika knjige o tome što može očekivati od ponude, kakvoće, preporuke i cijene vina te olakšati izbor restorana, bez nepotrebnog lutanja. Redakcija DHR-a |
| Važnost restoranskog ugođaja Što odlučuje o tome koji ćete restoran posjetiti? Okus, izbor ili količina jela, pristupačna cijena, lokacija ili okoliš, imidž ili klijentela, profesionalno i ljubazno osoblje? Razlozi su to koji mogu utjecati na izbor restorana koje ste već barem jednom posjetili. Ali, što je s restoranima u kojima nikada nismo bili i za koje nismo dobili nikakvu preporuku? Većina će se složiti da će presudan biti unutrašnji i vanjski izgled, dakle ugođaj restorana. No analiza rezultata pokazala je još nešto: unatoč neveliku utjecaju na konačnu ocjenu, ambijent se ipak nametnuo kao svojevrstan preduvjet uspješna plasmana. Sve je više restorana koji se ističu originalnim rješenjima okoliša i unutrašnjosti te su svojim stilom učinili odmak od stereotipna restoranskog ugođaja. Vlasnici ovih restorana znali su iskoristiti regionalne posebnosti te su autentičnu ponudu i ljepotu krajolika ugradili u svaku poru svoje gastronomske uzdanice. Uz jadransku obalu to su restorani građeni uglavnom u kombinaciji kamena i drveta koji u sjeni borova gostu pružaju vizualni i mirisni sklad, a ugođaju u onima uza samu obalu doprinose šum i svjetlucanje mora. Dojam je da je i tu Istra najbolje iskoristila tradicionalnu arhitekturu te su mnoge stare seoske prostorije, dodavanjem neophodnih ugostiteljskih obilježja, pretvorene u ugodne restorane ukrašene nekad korištenim predmetima u seoskim domaćinstvima. Tako se u top 10 Istre i Kvarnera našlo 70 posto takvih ugođaja, a među hrvatskih top 10 njih pedesetak posto. Na žalost, ponajmanje je dobrih restorana koji su gorske, šumovite predjele i drvene građevine, tzv. planinske kuće ugodna i topla interijera, s vidljivim elementima krovne konstrukcije, koje su tradicionalno ukrašene lovačkim trofejima, iskoristili kao prednost. Nekoliko je, prije svega u dalmatinskom zaleđu, ali ipak premalo dobrih restorana koji su iskoristili riječnu idilu te uz dobru ponudu svježe riječne ribe nude gostu i trenutke opuštanja uza žubor rijeke. Malo je i obnovljenih dvoraca, gastronomskih odredišta u čijem se ambijentu na trenutak vraćamo u prošlost. Vrlo velika sredstva potrebna za obnovu najčešće su razlog zašto ovakvih primjera nema više. Ljetna je turistička sezona gotovo počela, pa je pravo vrijeme da Hrvatska svoju ljepotu i ambijentalnost izrazi u najboljem svjetlu. Koji su restorani u tome uspjeli ili su na dobrome putu možete saznati već u svibnju u prvom hrvatskom neovisnom gastronomskom vodiču "Dobri hrvatski restorani" u izdanju Večernjeg lista. Redakcija DHR-a |
| Autohtoni deserti - rijetkost U skladu s izrekom "šećer na kraju" kušači Večernjakova gastronomskog vodiča "Dobri hrvatski restorani" (DHR) svaki su obrok završavali desertom. Naši su kušači mjesecima anonimno obilazili hrvatske restorane, stručno i neovisno testirajući kvalitetu ugostiteljske usluge i prezentirajući je u istoimenoj knjizi, koja iz tiska izlazi u svibnju ove godine. Ustanovili su da su izvorne slastice specifične za određeni hrvatski kraj u našim restoranima, nažalost, rijetkost. Voćni kup, tiramisu, semifredo, te palačinke (na razne, no rijetko dobre načine) neke su od slastica koje nude hrvatski restorani kojima nedostaje maštovitosti. Uostalom, palačinke (hrv. prevrta) podrijetlom su mađarski desert, a u raznim krajevima prilagođene su tamošnjoj kulinarskoj tradiciji te kao zahvalna slastica nisu zaslužile da im restorani površnom i nemaštovitom pripremom ruše ugled. Svi smo se složili da je objedovati u tradicionalnom domaćem ambijentu poseban doživljaj. No, u nas je rijetko moguće takav obrok i završiti autohtonim, tradicionalnim hrvatskim slasticama. U jednom smo istarskom restoranu bili ugodno iznenađeni kad su nas osim autohtonim istarskim slasticama ponudili i odličnim zagorskim štruklama. Smatramo da bi restoran koji drži do svog ugleda trebao uz ostala autohtona jela nuditi i neke od prepoznatljivih hrvatskih slastica kao što su slavonski salenjaci, buhtle, orehnjača, makovnjača, međimurska gibanica, perec i kuruzna zlevanka, zagorski štrukli i bučnica, podravska bregovita pita, lička krumpirica, goranski štrudli s borovnicama, istarske fritule, kroštule, povetice, dalmatinske rafiole, mandulate, smokvenjake, rožate... Jedan od najvažnijih mjerila naših kušača bila je originalnost, a to vrijedi i za slastice. Zašto stranom gostu ne predstaviti slatke tajne iz bogate hrvatske kulinarske raznolikosti? Dalmatinski i istarski deserti osvajaju nepca jednostavnošću kombinacija voća, smokava, badema, grožđica s rakijama, raznim tijestima, kontinentalni pak dizanim tijestima, savijačama punjenim sirom, jabukama, orasima, makom. Kako se deserti spravljaju i kod kuće ovisno o godišnjem dobu i prigodnim blagdanima, tako se i u ponekim rijetkim dobrim hrvatskim restoranima mogu pronaći čak i sezonski deserti! Vrijeme je da više pozornosti svemu tome posvete i dobri hrvatski ugostitelji i kuhari. Redakcija DHR-a |
| Konobar po mjeri gosta Anonimno obilazeći restorane u Hrvatskoj, redakcija knjige "Dobri hrvatski restorani" (DHR) nailazila je na različite prizore vezane uz hranu, piće, jelo, ambijent, uslugu i cijenu. Da podsjetimo, riječ je o vodiču kroz gastronomsku ponudu Hrvatske u izdanju Večernjeg lista i uz potporu sponzora. Autori našeg vodiča ipak su najčešće raspravljali o usluzi. Stoga vam nudimo nekoliko njihovih iskustava i razmišljanja o tome kakav (ne)bi trebao biti konobar po mjeri hrvatskog gosta. "Nedavno sam s kumovima podijelio oduševljenje ukusnim obrokom koji sam pojeo u jednom varaždinskom restoranu. No, kada sam rekao da je cjelokupni doživljaj malo pokvario konobar, nisu se složili, smatrajući da je konobar bio susretljiv, nasmijan, zabavan i simpatičan. Ja sam, pak, htio naglasiti da susretljivost, nasmiješenost i simpatičnost ne znači nužno i stručnost konobara. Iako smo uz jelo tražili preporuku za vino, on je to "velikodušno" prepustio nama. Prvi i zadnji put nam je natočio pri otvaranju butelje, nudeći vino na kušanje. Nije stavio butelju u posudu za hlađenje, iako je prostorija bila topla, a kada se butelja ispraznila, nije ponudio drugo vino. Da je vino bilo rinfuzno, još bih mu i progledao kroz prste, ali za butelju vrhunskog vina nipošto. Aperitiv je ponuđen, ali ne i predjelo. Digestive se često ne nudi u našim restoranima na sjeverozapadu, pa mu to nisam zamjerio. U jednom omiljenom zadarskom restoranu, pak, zbila se sljedeća priča. Komunikativan konobar uglađena nastupa preporučio nam je jelo s najsvježijim namirnicama. No, kad smo pohvalili mogućnost točenja buteljiranih vina na čaše, morali smo odslušati hvalospjeve o restoranu u kojem radi, o osoblju i o njemu samome. Iskoristili smo ponuđenu mogućnost, pa smo predjelo, glavno jelo i desert zalili različitim vinima. No, kada je dama iz našeg društva krenula prema toaletu, prolazeći pokraj šanka vidjela je da konobar pretače jedno od kušanih vina u drugu butelju. Neki konobari imaju tako dobar osjećaj za trenutak kada su potrebni gostu da se čini kao da nam čitaju misli. Ne možemo to očekivati od svih konobara, ali osnovnih pravila struke trebali bi se pridržavati svi. Neki konobari i vlasnici restorana, pak, posjeduju šarm kojim opčine gosta tako da mu uz lijepu priču mogu prodati bilo što. Zadarski restoran iz priče bio bi uvršten među dvjestotinjak dobrih hrvatskih restorana, koliko ih je prošlo kriterije naših kušača, kontrolora, revizora i supervizora, da se nije dogodio nedopustiv propust - konobara." Redakcija DHR-a |
| Dalmatinski restorani većinom nude ribu Bez obzira krećete li na objed ili večeru kao poslovni čovjek, slučajni prolaznik, ogladnjeli turist ili s obitelji, u izboru restorana uvelike će vam pomoći knjiga "Dobri hrvatski restorani", koja u izdanju Večernjeg lista i uz pomoć sponzora iz tiska izlazi u svibnju. Ocjenjivanje restorana u našem vodiču anonimno je i neovisno. Iako se među prvih deset najbolje ocijenjenih restorana u Hrvatskoj nalazi čak šest istarskih, prva analiza podataka govori da najraznovrsniju ponudu jela i pića ipak ima Zagreb. No, istarski su restorani neznatno slabiju raznovrsnost ponude nadomjestili svojim autentičnim jelima. Uobičajena sezonska ponuda morskih delicija i specijaliteta iz unutrašnjosti obogaćena je jelima od divljači te nadaleko poznatim jelima od tartufa, a izvan sezone nude se i autohtona pučka jela. Iako mnogi na more dolaze željni svježe ribe, ponuda se većine dalmatinskih restorana ne bi smjela temeljiti samo na ribi. Dovoljno govori podatak da nam je pri obilasku restorana više od 80 posto dalmatinskih restorana za objed preporučilo riblju platu. Stoga sa žaljenjem možemo zaključiti da dalmatinska ponuda, unatoč komparativnim prednostima, nije dorasla istarskoj, a kamoli tomu da gastro-turistički predstavlja cijelu Hrvatsku. Unatoč sjajnim mogućnostima - plodovima mora, brojnim vrstama povrća, uzgoju ovaca i koza u zaleđu, odličnom siru, vinu, pršutu i maslinama - ponuda većinom završava na ribi i blitvi. Nekreativno i nemaštovito! Treba pogledati na drugu stranu Jadrana i od Talijana učiti kako se uza slabije komparativne prednosti s puno maštovitosti stvarala jedna od najboljih svjetskih kuhinja. Većina bi dalmatinskih ugostitelja što se ponude tiče, uz iznimku Istrana, mogla učiti i od ugostitelja iz unutrašnjosti zemlje - Podravaca, Međimuraca, pa i Slavonaca. Izvornu kuhinju sve više njeguje i cijeni Hrvatsko zagorje i Međimurje, osobito u posljednje vrijeme, naglašavajući dobre slastice i vina. Slavonija, poznata po svojim suhomesnatim specijalitetima, jelima od divljači i riječnim ribama, najviše oskudijeva dobrim restoranima. Naš vodič, dakle, nisu samo hvalospjevi o izabranim restoranima već se vrlo kritički odnosi prema nedostacima ocjenjivanih elemenata, pa podaci u knjizi mogu poslužiti gostu da se pripremi za određene zamke i neugodna iznenađenja koja ga čekaju u pojedinom restoranu. Na kraju recimo da ovi zaključci proizlaze iz rezultata statističke obrade i dojmova o većini restorana pojedinog kraja, te su oni koji se ovdje ne uklapaju samo znak da iznimka potvrđuje pravilo. Redakcija DHR-a |
| Sezonski restorani - nelojalna konkurencija Kušači koji su proveli ocjenjivanje restorana diljem Hrvatske u projektu Večernjeg lista ""Dobri hrvatski restorani"" na samom su početku prekrižili sve one restorane čiji je smisao postojanja zarada na turističkoj sezoni. Izdvojeni su dakle restorani koji svoja vrata gostima ostavljaju otvorenima tijekom cijele godine. Najveći se broj sezonskih restorana nalazi na hrvatskoj obali i otocima, pa velik broj kvalitetnih dalmatinskih restorana svoje mjesto nije osigurao u ovom projektu. Za razliku od njih, restorani Istre i Kvarnera, također turistički orijentirana područja, nisu tražili izgovor za nerad i čvrsto su se ustoličili na ljestvici dobrih hrvatskih restorana, zahvaljujući svojoj kontinuiranoj ponudi. Gastronomi ove regije ponovno su pokazali da su korak ispred ostalih. Zanimljivo je da, posebice na prostoru grada Zagreba, za trajanja turističke sezone osjetno pada kvaliteta gastronomske ponude. Razlog tomu je odlazak dijela posluge kao pojačanje u restorane turističke zone. Ovakvo sezonsko zapošljavanje radne snage, diskontinuitet prisutnosti u gastronomskoj ponudi te ulaganje znatno manjeg truda kod sezonskih restorana poprima elemente nelojalne konkurencije. Među ""dobre hrvatske restorane"" ušli su u najgorem slučaju oni koji nemaju stanku veću od mjesec dana. Mnogi gastronomi to vrijeme iskoriste za kolektivne godišnje odmore, renoviranje ili čak promjenu lokacije. Naši su kušači naišli na ovakve slučajeve i upravo stoga ""Dobri hrvatski restorani"" nije projekt za jednokratnu uporabu. Svim restoranima koji su ""osvojili stranicu"" u našoj knjizi i onima kojima je nedostajao samo mali korak do toga ostavili smo prostora za poboljšanje. Pratit ćemo njihov napredak i evidentirati ga u prvom sljedećem izdanju. Dakle, restorani predstavljeni u knjizi ""Dobri hrvatski restorani"" svojevrsni su endemi, zaštićene vrste gastronomije, i, iako je naš osvrt na njihov rad kritički, zaslužili su nesebičnu potporu svih nas. Sve o anonimno i neovisno ocijenjenim restoranima, uz potporu sponzora, čitajte već u svibnju. Redakcija DHR-a |
| Zagreb-gastronomska provincija?! Dolaskom u Zagreb posjetitelj očekuje vrhunsku gastroponudu, poput one u ostalim europskim metropolama. Iako Zagreb u kulturološko-zabavnom segmentu ima na što biti ponosan, na žalost, u njegovim gastropunktovima nailazimo na prosječnost. Na početku projekta ""Dobri hrvatski restorani"", koji će svjetlo dana ugledati u svibnju u izdanju Večernjeg lista, kušači su prije ""odlaska na teren"" najviše očekivali upravo od metropole. Kako su mnogi od njih sklopili poznanstva s restoranima europskih središta, poput Rima, Pariza, M?nchena i Barcelone, vjerovali su da će Zagreb nad ostalim dijelovima Hrvatske prednjačiti barem onoliko koliko je to uobičajeno za glavne europske gradove. Međutim, dočekala ih je tipizirana ponuda jela, mahom neprofesionalna usluga, zapušteni interijeri, a na visokoj razini zatekli su samo cijene. Najveća je boljka mnogih zagrebačkih ugostiteljskih objekata - loša usluga. Ako se ne radi o manjem obiteljskom restoranu, osoblje je većinom nezainteresirano za ostavljanje dobrog dojma na gosta te stoga tromo i sporo u pružanju usluga. Nadalje, znatnom su broju ugostitelja ruke vezane gradskim urbanističkim planom, pa su onemogućeni gostu pružiti bitne stavke ponude kao što su terasa i parkiralište. Uočljivo je da Zagrepčani preferiraju tzv. narodne restorane, u kojima mogu pojesti dobru janjetinu ili jela s roštilja, odlazeći u njih samo s ciljem da se dobro najedu. Možda je to razlog što ugostitelji ne nalaze nadahnuće za originalnijom ponudom jela i boljim uređenjem samog restorana. Ali zar nije cilj kvalitetne i potpune gastronomske usluge da se i vi i vaš želudac osjećate dobro? Tek je nekoliko restorana koji Zagrebu osvjetljuju obraz bogatijom i raznovrsnijom gastroponudom sa specijalitetima kako internacionalne, tako i hrvatske kuhinje. Iako nije pravilo, primjetno je da su vlasnici ponajboljih zagrebačkih restorana svoj zanat dugo kovali u inozemstvu te svoja znanja prenijeli na naše prostore. Oni svoje restorane vode u pravcu stvaranja autohtone i prepoznatljive ponude grada Zagreba koja mu je prijeko potrebna. Kad vam sljedeći put netko dođe u posjet, Večernjakov gastrovodič će pri odabiru restorana otkloniti svaku neizvjesnost i eventualna neugodna iznenađenja. Koji su restorani dostojni nositi ""zagrebačku licenciju"" - u koje bez straha i srama možete odvesti svoje društvo - pokazat će vam knjiga ""Dobri hrvatski restorani"". Redakcija DHR-a |
| Restoran za svačiji džep Danas ste poželjeli pojesti potpuni riblje-mesni meni. Za otvaranje teka kao aperitiv ste popili velebitsku travaricu 0,06 l (8,50 kn). Dvoje vas je pa će vam za predjelo biti dovoljno 0,60 kg svježih jadranskih škampi na gradele (110 kn) uza zapečenu rukolu (10 kn). Za glavno ste jelo odabrali dva konkretna, srednje pečena bifteka (50 kn) s krumpirom kao prilogom (5 kn). Za vrijeme gastronomskog užitka krijepili ste se sauvignonom Bobnjar od 0,5 l (48 kn). Objed ste završili tiramisu kolačem (14 kn), a na kraju želudac umirili jŠgermeisterom (9,50 kn). Ukupni izdatak za ovaj obilni objed za dvoje iznosi ne tako visokih 255 kn. Koji je to restoran cjenovno po mjeri svakoga gosta? Naći ćete ga na kraju puta od ribarnice, mesnice, trgovine, tržnice i slastičarnice kad dođete kući i sami pripremite objed! Prema iskustvima kušača koji su za projekt "Dobri hrvatski restorani"" proveli ocjenjivanje, za identičan je meni u restoranu potrebno dublje zaroniti u džep i izdvojiti u prosjeku oko 750 kn! Čak ako stvarnu cijenu uvećamo za (neopravdanih) 100 posto, čime bismo pokrili troškove osoblja, potrebnih dodatnih namirnica, eventualnog najma prostora, odnosno ugodna ambijenta i troškove energije, došli bismo do iznosa od 510 kn. Primjetno je da je to i dalje daleko ispod prosječno naplaćenog iznosa u restoranima. Doduše ima svijetlih primjera koji se približno drže stvarne cijene. Zašto oni vode politiku niskih cijena i koju će klijentelu osvojiti? Netko bi pomislio da time kompenziraju eventualne nedostatke ambijenta ili možda needuciranost osoblja. No iz iskustva je kušača vidljivo da su to u prosjeku zadovoljavajući restorani, samo nisu "razvikani"". Njihov se način poslovanja ne bazira na ekspresnoj zaradi ""oderi svog gosta"", već se drže starog poslovnog pravila "zaradi na količini"". Mnogi restorani od samog početka djelovanja drže visoke cijene kako bi skupoćom stekli visoki status, jer, na žalost, kod nas je još uvriježeno mišljenje da je skuplje - bolje. Uvjereni smo da je teško uskladiti zadovoljstvo gosta restoranskom uslugom i cijenom te usluge, ali sudeći prema dobrom poslovanju pojedinih restorana i unatoč povoljnim cijenama (očigledno i tako ostvarujući dobit) - skromnost se isplati! Nakon skorog objavljivanja knjige "Dobri hrvatski restorani" u izdanju Večernjeg lista isplatit će se još i više, jer u njoj ćete prvi put moći usporediti odnos usluge i cijene u pojedinim hrvatskim restoranima, što će vam vjerojatno biti važna informacija pri odabiru restorana. Restorani koji su pronašli najbolju ravnotežu ponuđenog i naplaćenog očituju se visokim ocjenama segmenta ""odnos cijena i usluga"", koji se vrednovao kao posebna cjelina. |
