Na deponij radioaktivne šljake nekadašnjeg Jugovinila u Kaštel Sućurcu može doći tko god želi. S obzirom na to da nema nikakve ograde ili pisanog upozorenja, nije isključeno da netko neupućen na ovu površinu zaraslu travom dovede i djecu. Ili dođe na ideju kako bi tu mogao malo i kopati ili čak nešto posaditi. I tako, iz neznanja, dođe u kontakt s opasnom radioaktivnom materijom. - Deponij je svojedobno saniran folijama i nasut ilovačom, no iako su mjerenja stručnjaka iz Instituta Ruđer Bošković pokazala da površinska razina radijacije nije opasna, nisam sigurna da je i danas tako - tvrdi Goranka Adam iz ekoudruge Lijepa naša. I sami smo se uvjerili da privatno brodogradilište Odisej Ivana Nuića nije ostalo samo na plutajućem doku, za što su dobili koncesiju, nego se proširilo i na obalni dio.
Također, iznad radioaktivne šljake netko je na jednom mjestu nešto - kopao. Upozoravajuće djeluju i ostaci ugljena koje smo vidjeli među raskopanim dijelom zemljišta: termocentrala nekadašnjeg Jugovinila koristila je i radioaktivni ugljen iz rudnika Potravlje i Širitovac kako bi se iz pepela (šljake) izdvojio uran za atomsku bombu, koju je pedesetih godina želio sagraditi tada svemoćni Aleksandar Ranković.
Iako se od te sulude ideje u međuvremenu odustalo, Kaštelanima je ostala briga oko 50.000 tona radioaktivne šljake, što i danas predstavlja ekobombu udaljenu svega pedesetak metara od prvih kuća
Izvor: 24 sata
