LATINSKOAMERIČKI POUČAK
Ulaskom sve većeg broja zemalja u sve dublju krizu kojoj se kraj ne nazire, sve glasnije se počelo pričati i o onomu o čemu do jučer nitko nije htio ni šaptati. Počelo se pričati o reviziji neoliberalnog kapitalizma i o sustavu koji bi zamijenio doktrinu koja očigledno ne nudi odgovor i način izlaska iz krize, već upravo suprotno, baš u jeku krize radi još veću razliku između malog broja bogatih i ogromne većine siromašnih stanovnika ovog planeta.
No na obzoru ne samo da nema jasno razrađenog sustava koji bi zamijenio ovaj postojeći već ne vidimo ni ozbiljnu snagu koja bi imala moći čovjeka pretpostaviti kapitalu. Nekada davno u takvo što se zaklinjala ljevica, no ova danas, čini se, nije baš sasvim na tomu tragu.
Kako je to u Slobodnoj Dalmaciji, kolumnist Davor Krile primijetio – nekad je biti lijevo značilo zalagati se za veću socijalnu jednakost i ravnopravniju podjelu viškova vrijednosti, koliki god da oni jesu. Intencija se često nazivala i uravnoteženi razvoj, s plemenitom težnjom za umanjenjem klasnih razlika i podjednakim startnim osnovama i pravima za svakog čovjeka.
S radnikom, goljom, politički se više ne identificira nitko u svijetu tko imalo drži do sebe. Kapitalizam se posvuda pretvorio u komunizam za bogataše, političari u strateške partnere onih najkrupnijih, a radnici u puke objekte njihove zajedničke nemilosti i tržišnih hirova.
U filozofskom smislu, zaokret se svodi na prilično banalnu istinu: sva europska ljevica s raspadom je sovjetskog bloka rutinski usvojila neoliberalnu doktrinu po kojoj politika ne može baš ničim korisnim utjecati na ekonomiju, osim pokušajima da privuče kapital glumeći gologuzu plesačicu na štangi.
A čim netko od ideologa kapitalizma podvikne na nju, ona skrušeno podvije rep i skloni se da ne smeta. Sveta vjera u uzvišenu pravednost i svemoć slobodnoga tržišta pokrila je tako pepelom svu dugu i krvavu povijest čovjekove klasne borbe.
Nekadašnji zastupnici interesa proletarijata prostodušno su povjerovali da je historijski put kojim su kroz povijest kročili oni i njihovi preci bio posve jalov i uzaludan. Sve te fatalne revolucije, svi zahtjevi za osmosatnim radnim vremenom, svi ludistički i sindikalni pokreti, sve prvomajske povorke i tuče s žandarima, sve ponižene sluge po bogataškim kućama, sve žrtve gladi zbog bogataške dekadencije i sve ukradene budućnosti zbog buržujske arogancije, svi bolesni starci i sva malodobna djeca po tvorničkim halama i rudnicima - svi su se oni trebali samo strpjeti i pričekati da slobodno tržište, napredne tehnologije i svemoć kapitala sami ne riješe sve njihove probleme.
Umjesto da šute i čekaju, budale se krenule buniti i masovno ginuti jurišajući prsima na bajunete. Sebi su možda time nekad i pomogli, ali nama ne.
Glavninu civilizacijskih i političkih vrijednosti koje su nam ostavili u amanet mi smo odbacili kao suvišne i prodali se kao južnoamerički urođenici novim konkvistadorima, za šarene krpice i mobitel. Proglasivši se nenadležnom za klasna pitanja, modernoj je ljevici u međuvremenu najveći problem postala kriza identiteta. To je dovelo do zapaterizma, odnosno pojave kojom se danas pokušava nadomjestiti izgubljena ideološka baza. Zalaganjem za homoseksualna prava i istospolne brakove ljevica samo tužno demonstrira istinu kako je svojedobno bezglavo pobjegla od svih teškoća koje generira svemoć kapitala, naveo je Krile
Osobito je to vidljivo u tranzicijskim zemljama koje su paničnim bijegom iz neuspješnog pokusa komunizma usvojile sve što ih je kapitalizam tražio i gdje se komunistički epitet lijepi svakoj drugačijoj ideji, bez obzira koliko različita bila od komunizma.
I dok Europa bezglavo luta i bezuspješno traži načine izlaska iz krize, na drugom kraju svijeta, u Latinskoj Americi svjedočimo ekonomskom rastu Brazila i Argentine ostvarenom na svojevrsnom miksu socijalizma i kapitalizma, tj. Na puno jačem utjecaju države od onog kojeg propisuje neoliberalni kapitalizam. Upravo je potonja, Argentina, nakon mjera štednje i divlje privatizacije, potaknute od strane MMF-a i Washingtona, koje su zemlju u periodu između 1998. i 2002. godine dovele u najgoru recesiju ikad, a naposljetku i do bankrota, odlučila raditi "sve suprotno" od politike devedesetih. U samo devet godina njen je BDP narastao za 90 posto, razina siromaštva smanjena je za dvije trećine, a socijalna davanja su se utrostručila.
Argentina je takav rezultat ostvarila i zbog toga što je uvelike pooštrila odnos prema stranim tvrtkama koje su crpeći argentinske resurse ostvarivale ogromne dobiti, pritom trujući lokalno stanovništvo bez reinvestiranja zarade.
Zbog svega navedenog trpi udare EU, SAD-a, ali i svjetskih trgovinskih i investicijskih organizacija iako je trenutno njena ekonomija sa puno većim rastom od većine svjetskih, a sve sa čovjekom ispred kapitala. Iako ili baš zato?
