Čekajući sinoć na produžetke nogometne utakmice prebacivao sam malo sa programa na program. Kad ono na prvom programu HTV-a emisija Otvoreno, tema privatizacija brodogradilišta. I onda šok! Zašto? Pa zbog toga što nisam baš navikao da se političari u onolikoj mjeri brinu i bore za budućnost poduzeća sa njihova područja kako to čine riječki političari. Svaka čast! Ti ljudi su itekako svjesni što bi pogrešno restrukturiranje, privatizacija ili, ne daj Bože, zatvaranje brodogradilišta značilo za njihov kraj i zbog toga paze na svaku sitnicu. Odmah mi kroz glavu prođe misao da smo barem i mi u ovom našem splitskom bazenu imali takve političare kada su se restrukturirale i privatizirale naše nekad velike i moćne firme. A nije da ih nismo imali i na najvišim položajima. Možda se danas ne bismo samo sjećali Željezare, Jugovinila, Jugoplastike, Dalmatinke, Dugog rata…možda se ni ova najopterećenija cesta u državi ne bi gradila već deset godina i tko zna do kada. Možda tada ova naša županija ne bi imala najveći broj nezaposlenih u državi. Možda, da smo imali neke druge ljude.
Riječani su za razliku od nas znali, a čini se i danas znaju izabrati, ako ne poštenije, onda svakako ljude koji će više i energičnije raditi za svoj kraj. Nadam se da ćemo nešto naučiti od njih.
Što se tiče samih brodogradilišta stanje zaista nije lako. Nije lako ljudima koji u njima rade, a ni trenutnoj Vladi. S jedne strane izvrgnuti su nekorektnim pritiscima iz Europe koja jedva čeka zatvoriti naša brodogradilišta kako bi uništila konkurenciju svojima. S druge strane suočeni su sa potencijalnim kupcima koji su itekako svjesni nastale situacije i pokušavaju ugrabiti što bolje uvjete i priliku za laku zaradu. A na trećoj strani imaju radnike i siguran socijalni problem ukoliko se brodogradilišta zatvore. Uza sve to, Vladu pritišće i rok koji je, da li zbog nesposobnosti pregovarača ili zbog sulude želje da što prije i pod bilo kakvim uvjetima zatvorimo pregovore sa EU, ispregovaran za rješavanje pitanja brodogradnje. Rezultat je krajnje upitan.
No, nadu budi činjenica da se danas za privatizaciju traže nekakvi planovi, stvaran novac ili bankovna jamstva. Kakve li promjene u odnosu na vremena kada su se i najveće tvrtke davale bez planova, bez jamstava i bez novca. Rezultat takve pretvorbe i privatizacije baštinimo danas mi a sutra će i naša djeca ne naučimo li svi zajedno nešto od Riječana.
