Sa 151,57 milijuna kuna dobiti nakon oporezivanja u 2004. godini, Dalmacijacement-RMC group prva je tvrtka u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Prošle je godine u odnosu na 2000. na osmome mjestu na ljestvici hrvatskih kompanija po najbržem rastu dobiti što su analitičari Privrednog vjesnika zgodno ilustrirali svrstavajući one koji trče brže od ostalih ekonomskim gazelama. Jer, kako su istaknuli, u svijetu biznisa trčanje je uvjet opstanka. Gazela iz Kaštel Sućurca još je brža bila proteklih godina u brizi za okoliš. Otkad je to poduzeće preuzela britanska RMC Grupa, nekadašnja rak-rana kaštelansko-solinskog industrijskog bazena pod palicom donedavno prvog čovjeka DC-a Vinka Janjaka, Norvežanina hrvatskog podrijetla, postala je uzorna kompanija u zaštiti svog okoliša. I novi direktor Dalmacijacementa već po dolasku, Kolumbijac Juan Carlos Rincon svjestan je važnosti te tvrtke za lokalnu zajednicu, pa će Dalmacijacement sada u sastavu velike svjetske korporacije Cemex samo učvršćivati svoju ekološku ulogu. Razmišljanje o društvenoj odgovornosti kompanije nije, na žalost postalo, nešto sasvim prirodno svim upravama domaćih društava, ali prateći, makar i sa zaostatkom, svjetske trendove to ih neizbježno čeka sutra, ako ne već danas. Dalmacijacement u tome se iskazao, a sreća za njegov okoliš je možda ne samo u ekonomskoj snazi vlasnika već ponajviše u svijesti onih koji upravljaju tim dioničkim društvom. Nije sve u novcu. Kad se imaju dobre ideje, njega i nije teško naći, a uzalud sav novac ako čelni ljudi nemaju osjećaja za svoju okolinu, bilo da su u pitanju radnici kompanije ili lokalna zajednica.
Kamo sreće da je danas više dalmatinskih poduzeća koja se mogu pohvaliti kao uzorni ekolozi, gazele koje brzo trče donoseći vlasnicima visoki profit a radnicima dobre plaće. No, prema podacima Financijske agencije minus poduzetnika Splitsko-dalmatinske županije iznosio je lani čak 1,04 milijarde kuna pri čemu je zauzela neslavno prvo mjesto najvećih minusa po županijama. Negativni rezultat bilježi i Šibensko-kninska županija, kao i Zadarska, a od četiri dalmatinske županije samo Dubrovačko-neretvanska lani bilježi plus od 176 milijuna kuna.
Može li se bolje? Može li se brže? Zašto na ljestvici 100 vodećih dobitaša gotovo i nema društava s područja Dalmacije? Takva i slična pitanja godinama već uvode nas u raprave o potrebi ravnomjernijeg regionalnog razvoja. Velikih po ekonomskoj snazi ovdje je malo, a puno srednjih i malih trče po cijeli dan. Samo da bi uskočili na ljestvice najuspješnijih moraju puno više trčati, kad već nemaju snagu velikog imena, te čekajući da im državne institucije brže otklanjaju prepreke na putu.
