Kad se rodiš ranih sedamdesetih i kad je tvoje odrastanje vezano uz nešto, možeš sa potpunom slobodom reći da si dio "nečega" i da je to "nešto" dio tebe. Oni koji su živjeli Bijelo Dugme i koji danas na tu veliku grupu gledaju kao na pratioca kroz odrastanje, podijeliti će sa mnom ono što slijedi… Ne želim ovdje pisati o Bijelom Dugmetu jer oni koje zanima njihova priča, već je ionako znaju. Ono o čemu želim pisati je refleks Bijelog Dugmeta u meni, a vjerujem da ćete ga u sebi prepoznati i mnogi od Vas.
Počet ću od kraja, kraja koncerta održanog u Zagrebu, 22.06.2005.
Stadion Maksimir, ponoć, preko 50.000 ljudi u euforiji živi posljednju scenu pozornice….Brega, Bebek, Tifa i Alen drže se za ruke i upućuju posljednji naklon publici.
50.000 srdaca otvaraju se njima i primaju njihovu poruku "hvala Vam jer smo tu i jer smo to što jesmo samo radi Vas". I u toj veličanstvenoj simbiozi koncert je završio, ostavio za sobom sjetu i tišinu koja se razlijevala stadionom. Tri sata bila su prekratka…jer predugo su bili čekani da bi nam takva mala doza njih bila dovoljna…predugo. Dva bisa bila su premalo, jer toliko je toga ostalo nedorečeno…Al' srce je bilo prepuno već od prve minute, od 21.00 h, jer oni nisu kasnili niti sekunde.
U 17.00 nas par "svi smo mi Bijelo Dugme", već smo bili montirani 15 metara od bine i umorni od puta polegli po travi nastojeći se opustiti uz lagani ritam muzike koja je dopirala iz zvučnika. Minuta po minutu, puni strpljenja, iščekivali smo veliki događaj promatrajući kako se stadion lagano puni. U jednom momentu, u poodmaklom satu, izgledalo je kao da stoji čovjek na čovjeku… svi su tu došli odati veliko priznanje onima koji su uistinu to zavrijedili, a 200 kuna za kartu, mnogi će se složiti sa mnom, bile su vrijedne i samog njihovog pojavljivanja u javnost, a kamoli svega onoga što su oni nama dali u tih 3 sata koliko je koncert trajao.
Točno u 21.00 koncert je otvorio Alen. Pjesma po pjesma, korak po korak kroz razbacanu antologiju, kap po kap za dušu i suza za suzom kroz sjećanja. Slike mladosti pred očima, neizbrisani momenti odrastanja, nostalgija nošena emocijama… To je bio koncert otkinut od srca i darovan nama koji smo tu došli zaista to cijeniti….i dobili smo puno, i isplatilo se putovati, i čekati, i platiti trostruko jer kolika je cijena kada netko uspije učiniti to da zaboraviš na sve, da te vrati 15 godina unatrag a što je najbitnije, da ti stavi pred srce dokaz da pjesma ne poznaje ni različitosti ni granice i da ti prenese poruku da je život prekratak za osjećaje koji ti truju dušu.
Zakopčani do kraja, Bijelim Dugmetom, postali smo dio velikog povijesnog događaja, spektakla bolje rečeno. Još samo jedan korak dalje, ili bliže, bilo bi lijepo od njih da urade, a to je da nam dođu na naš lipi Poljud. E tamo će sigurno i oni još više osjetiti kako je to kad i mi njima otkinemo od srca pa će i njima tri sata proći prebrzo, a dva bisa biti premalo…
I dok ovo pišem u pozadini svira Odlazim…i kaže "al ovaj put zauvijek". Ja vjerujem da su neke stvari besmrtne, a to su njihove pjesme. Oni će otići ali pjesme nikada, a o tome već danas svjedoči sama slika publike, i dijete i starac u dodirnoj točci jedne pjesme Dugmeta….
Vozili smo se prema Splitu polako ploveći kroz noć ispunjeni sjetom, sređujući dojmove u glavi i ponovo proživljavajući svaki trenutak koncerta. U jednom smo se osjećaju zajedno svi pronašli, a to je da smo zahvalni Bijelom Dugmetu što postoji i što će nas zauvijek na krilima svojih pjesama odvoditi tamo gdje samo ljubav putuje kroz vrijeme…
Tekst i Slike: Ena za Portal grada Kaštela
