OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE JEDINI JE GRIJEH HRVATSKE POLITIKE DEVEDESETIH Prof. dr. sc. Mihovil Biočić je liječnik u KBC Split. Kako, sam kaže, javlja se u javnosti kad netko prevrši mjeru. Argumente crpi iz osobnog iskustva liječnika angažiranog tijekom Domovinskog rata...
Nedavno ste u Slobodnoj Dalmaciji objavili otvoreno pismo predsjedniku Ivi Josipoviću. Što vas je potaknulo da se javno obratite predsjedniku Republike?
Očekivao sam od novoizabranog predsjednika istinit i korektan odnos prema Domovinskom ratu, međutim već izbor dijela savjetnika rekao je o predsjedniku puno više nego sva njegova predizborna retorika. Vrlo je opasno, kada mladi predsjednik, koji se svijetu prikazuje ''neopterećenim'', ''objektivnim'' s paradigmom ''pravednosti'', izreče u BiH parlamentu nešto što mu je bojim se, dato u zadatak. Da nisam progovorio, izdao bih i sebe i sve one koji su se žrtvovali za građane BiH, izdao bih tisuće hrvatskih zdravstvenih neimara koji su često i pod prijetnjom smrti, pomagali svima ugroženima pa i onima koji su bolnice i kola hitne pomoći granatirali. Izravni sam svjedok odnosa ''hrvatske politike devedesetih'', koju predsjednik stavlja u negativan kontekst prema građanima BiH, na dužnosti jednog od dva ratna ravnatelja i zapovjednika Kriznog stožera zdravstva u tadašnjoj KB Split. Prvi ratni ravnatelj je bio prof. dr. sc. Goran Dodig, koji je i u svojstvu prvog Zapovjednika Kriznog stožera zdravstva za srednju i sjevernu Dalmaciju, organizirao prve korake i strategiju u novonastaloj ratnoj situaciji, za koju nitko nije imao iskustva, a čitavo vrijeme nam je najbliži i najvažniji suradnik bila glavna sestra bolnice, gđa Marija Županović. Morao sam dakle, izreći istinu koju je zatajio moj predsjednik.
Iako nema nikakvih povijesnih dokaza da je Hrvatska radila na podjeli Bosne i Hercegovine, već se više od jednog desetljeća ponavlja ta teza. Vi ste liječnik. Bili ste i ravnateljem splitske bolnice. Što kažu objektivni podaci iz toga razdoblja?
Kako sam naveo u Otvorenom pismu predsjedniku, činjenica je da je Hrvatska prva priznala BiH i nagovorila Hrvate u BiH da glasuju na referendumu za samostalnu i jedinstvenu BiH. To što su Srbi glasovali protiv jedinstvene BiH, kreatori današnjeg javnog mijenja ne smatraju potrebnim isticati. Istina je da ne postoje dokazi da je hrvatsko državno vodstvo dijelilo BiH, ali postoje da je međunarodna zajednica u više navrata dijelila tu državu. Ni to se ne spominje! Poznato je da je i predsjednik Izetbegović sudjelovao u sličnim pričama, ali ni to kreatorima javnog mijenja nije važno. Na koncu da je Hrvatska i dijelila BiH, nije ju podijelila ali međunarodna zajednica jest, međutim izgleda da to nije diplomatski preporučljivo spominjati. Nadalje, zbog ''pravednosti'', naš je predsjednik u parlamentu BiH trebao osuditi tvorevinu zvanu RS, nastalu na zločinu etničkog čišćenja, koje je i danas na snazi. Isto tako je trebao jasno osuditi međunarodne djelitelje koji su agresora nagradili s pola teritorija BiH, da ne spominjem one koji su organizirajući hrvatsko-muslimanski sukob, oslabili protusrpske snage a velikosrpsku agresiju na BiH pretvorili u građanski rat. Skandalozne izjave zastupnice jedne gotovo marginalne a sveprisutne stranke u Hrvatskom saboru, o agresiji hrvatske na BiH, nastavio je svojim''žaljenjima'' i naš predsjednik. Apstrahirajući Splitski sporazum Tuđman-Izetbegović, po međunarodnim zakonima napadnuta država može obaviti tzv. aktivnu obranu i do 80 kilometara u teritorij države iz koje je napadana. Ukoliko je ''pravednost'' univerzalna a ne selektivna kategorija i jednaka za sve ljude, kako autori takvih teza tumače da su neke države ušle i nešto više, pa i preskočile druge države, mora i oceane, jer su bile napadnute i kad nisu bile napadnute.
Jeste li kao ravnatelj bolnice u to doba imali pritiske od hrvatskih vlasti i zahtijevanja da smanjite ili obustavite liječničku skrb izbjeglom stanovništvu iz Bosne i Hercegovine i pripadnicima Armije BiH?
U početku je bilo različitih nesporazuma u formalnostima zbog novonastale ratne situacije i priljeva tako velikog broja ranjenika iz BiH. Sjećam se da je prvi ratni ravnatelj te nesporazume odlučno presjekao i da se kasnije to pokazalo ispravnim, međutim, nikada nije došla u pitanje pomoć svim potrebitim, odnosno svima pristiglim iz BiH. Kako smo ih prihvatili, najbolje mogu oni odgovoriti, ako hoće. Onda su odgovorili brojnim zahvalnicama, među kojima je bila zahvalnica i predsjednika BiH Alije Izetbegovića u kojoj između ostalog navodi da ''to ovdje (misli na BiH) nikada ne će biti zaboravljeno''. Posebno me žalosti što danas u Haagu sjede ljudi koji su svoje neprijatelje s bojnog polja i njihove obitelji, upućivali i preporučivali nama za smještaj i liječenje u našoj bolnici. Zar bi itko mogao doći do Splita, da to nije htio ili čak organizirao HVO u BiH? Međutim događalo se u početku da međunarodne snage nisu dale pristup našem helikopteru, zbog čega je prijevoz ranjenih bio dugotrajan i vrlo opasan. Tako je jedno dijete umrlo na dugom putu do Splita kroz Vran planinu, jer nije bilo dopušteno slijetanje našeg helikoptera u Ramu. Sjećam se i da je za vrijeme većih sukoba iz srednje Bosne, nakon dopuštenog letenja, stizalo helikopterom i po 200 ranjenika u jednom danu. Da me neki ne bi krivo shvatili, nije samo splitska bolnica liječila građane BiH, nego su i sve hrvatske bolnice pomagale. Ono što izdvaja splitsku bolnicu jest stjecaj ratnih okolnosti, zbog kojih je jedini put izlaza iz okruženja bio prema Splitu a Split gotovo jedina luka spasa za njih. Tako smo imali ranjenike ne samo iz Hercegovine i Srednje Bosne, nego zbog srušenih komunikacija preko rijeke Save i iz sjevernih dijelova Bosne, kao što su Žepće, Brčko, Živinice, Bijeljina, Modriča, Gradačac, Derventa, Tuzla, Lukavac, itd.
Možemo reći da u hrvatsku službenu politiku devedesetih godina spada i rješavanje humanitarnih pitanja stanovništva Bosne i Hercegovine?
Milijun izbjeglica iz BiH preplavilo je za vrijeme rata Hrvatsku, koja je skrbila i o stotinama tisuća svojih prognanika. Svi se sjećamo preplavljenih hotela, odmarališta i brojnih privatnih kuća. Velika pomoć su nam bile donacije iz inozemstva, ali glavninu tereta, ne samo u lijekovima nego i svemu što je potrebno za život, podnijela je djelomično okupirana i razorena Hrvatska. Bez organizacije i upravljanja iz središta hrvatske vlasti devedesetih, ne bi se uspješno obavio taj vrlo zahtjevan zadatak. Međutim, kada smo već kod donacija, istine radi moram navesti kako su se brojni mešetari iz inozemstva rješavali svojih zastarjelih lijekova i opreme, što smo morali uskladištavati kao opasni otpad. Međutim, oni ne mogu zasjeniti velike i uporne humaniste od kojih moram izdvojiti one pojedince koji su najviše dali: Richard Hurt (Irska), George Mills i Paul Talbot (British Aid Forum Deprived Children), dr Cesare Santi (Ministerium salutius Milano), Hubertus Kempfer (Etlingen-Njemačka), Kay Barry i kapt. Sekovanec (Irska) itd., koji su prema našim specifikacijama, odnosno potrebama donosili najnovije uređaje i vrlo skupe lijekove. Osobito su nam bili dragocjeni lijekovi za liječenje bolesnika sa zloćudnim tumorima. Posebno ističem vladu Republike Italije, koja nam je prva pružila pomoć, primajući na liječenje u talijanske bolnice neke posebno teške ranjenike, bez ikakve dokumentacije, besplatno, na povjerenje i našu riječ da ćemo ih po liječenju preuzeti.
Predsjednik Josipović nijednom riječju u svom obraćanju sarajevskom parlamentu nije spomenuo veliki prinos Hrvatske na zdravstvenom zbrinjavanju stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Vi ste mu to zamjerili u svojemu pismu. Međutim, kako tumačite činjenicu da ste zapravo usamljeni glas, svi ostali koji o tomu mogu javno svjedočiti uglavnom šute?
Vjerojatno drže ta je to općepoznata činjenica. Mislim da je treba ponoviti, jer se dobra djela brzo zaboravljaju. I uvijek naglašavam, da smo mi hrvatski liječnici i sve osoblje u zdravstvu jako ponosni na svoje djelo tijekom Domovinskog rata, jer smo postupali u skladu s Hipokratovom zakletvom, svojom savješću, a ''hrvatska politika devedesetih'' je samo to od nas i tražila! A to što predsjednik Josipović nije spomenuo veliki doprinos Hrvatske na zdravstvenoj i socijalnoj opskrbi stanovništva BiH, vjerojatno je razlog što se to ne bi uklopilo u ''duboko žaljenje zbog...'', a možda i nije znao, jer mu njegovi savjetnici iz zdravstva to ne mogu reći budući da o tome ništa ili vrlo malo znaju.
Kako je moguće govoriti o „ratu“ a ne spomenuti uzrok rata – velikosrpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Nespominjanjem uzroka i krivca za najveći pokolj od Drugog svjetskog rata na ovom području, dio je strategije dijela tzv. međunarodne zajednice i prijateljskih lobija velikosrpskih agresora, uz pomoć domaćih istomišljenika, kako bi se izjednačila krivnja tamo nekih ''balkanskih plemena''. Čak i pokolj u Srebrenici ne može dobiti pravi, istiniti značaj, nego se abolira velikosrpska politika genocida, na ''nestašne'' , ''neuhvatljive'' pojedince. Pozdravljam pomirbu svih naroda na području bivše države, to nam je budućnost, ali preduvjet je istina, istina koja treba ući u sve svjetske udžbenike povijesti, što je malo vjerojatno, bar što se tiče naših istočnih susjeda. Međutim, ne prosvjedovati na Tadićev prijedlog o ''zajedničkim udžbenicima istorije'', a da se jasno ne utvrdi tko je agresor na tuđu zemlju, dio je nametnute politike, koja krivotvori povijest a nas priprema za relativiziranje svega i politike koja blati istinu o obrambenom i legitimnom Domovinskom ratu.
Nije li Josipovićev nastup u sarajevskom parlamentu s dvostrukim „duboko žalim“ samo produžena ruka politike 3. siječnja 2000.?
Vladajuća garnitura 3. siječnja je obavljala zadatak, koji je nastavio prethodni a izgleda nastavlja i sadašnji predsjednik države. Primjerice, svojedobno ukidanje pridjeva ''državni'' iz imena Hrvatskog sabora, ukidanje jednog doma Sabora, ukidanja i preimenovanja datuma koji su tijekom stvaranja države bili ključni i koji su desetak godina percipirani kao simboli pobjede, dostojanstva i ponosa, izazvalo je u narodu osobito u mladih, dezorijentiranost i pomutnju. Pri tomu je nejasno kako su neki koalicijski partneri trećesječanske vlasti, osvjedočeni stradalnici totalitarnog komunističkog sustava, pristali na to. Još je nejasnije zašto je tada toj raboti dala potporu i pravaška stranka. Pomutnji i podcjenjivanju, također doprinose suvremeni mediji, kupljeni od onih koji sudjeluju u relativiziranju svega. Tako se primjerice datumi ponosa i pobjede iz Domovinskog rata, spomenu usput u drugom dijelu vijesti na neprimjeren način ili nikako. Osnovna šteta koju je napravila trećesječanska garnitura je po mojem mišljenju to kobno relativiziranje i podcjenjivanje vrijednosti za koje su dali živote hrvatski ljudi, čija je glavna ''krivnja'' što je srušena Jugoslavija i stvorena hrvatska država. Zbog toga se na različite načine napada i predsjednika Tuđmana kao glavnog ''krivca'' pa mu nalaze stotine mana. Naravno da i prvi hrvatski predsjednik ima svojih ljudskih pogrješaka. ''Bezgrješna'' je naime bila samo ''ljubičica bijela'', a Tuđmanova najveća ''grješka'' jest, što je bio arhitekt i predvodnik stvaranja hrvatske slobode i samostalne hrvatske države usprkos Savi koja još uvijek teče nizvodno. Osim te ''krivnje'', dio tzv. međunarodne zajednice i njihove domaće udvorice sve bi mu drugo oprostili.
Zašto mislite da je predsjednik Tuđman najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, a ne narod, branitelji...?
Naravno da bez naroda i branitelja ne bi bilo ništa, ali vidite i prije je bilo naroda, i hrvatskih vojnika i međunarodnih prilika i velikih vođa. Svi su oni zaslužni i svi oni su u granitnim temeljima hrvatske državnosti, ali samo je Franjo Tuđman uspio ono što niti njegovi prethodnici a niti suvremenici nisu znali. Osim pada Berlinskog zida, sve je bilo protiv nas. Ujedinivši sve sastavnice hrvatskog naroda, uspio je usprkos svemu i gotovo svima. Danas je bjelodano da je bio genij, državnik-strateg, osobito kada se vidi s kim je sve morao stvarati veličanstveno djelo hrvatske samostalnosti i slobode. Bio je povijesni gorostas kojeg ne mogu zasjeniti nebrojeni politički patuljci, javni i prikriveni detuđmanizatori, politikanti i njihovi plaćenici.
Što se poslije 3. siječnja 2000. dogodilo s ratnim ravnateljima bolnica? Što pak s članovima Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskog rata?
O tome sam već pisao. Uglavnom su na ovaj ili onaj način u kraćem roku svi smijenjeni. Na jednoj je večeri, nakon onog 3. siječnja, jedan od glavnih smjenitelja, kasniji ministar, rekao je da će nas ''smjenjivati po abecedi''. Tako je i bilo: Biočić, Brzović... Neki su bili prisiljeni na ostavku, nekima je bilo dopušteno nekoliko mjeseci raditi do mirovine, s nekima su rađene nečasne pogodbe itd. Osobno sam nakon odluke trećesječanskog Upravnog vijeća KB Split o mojoj smjeni izjavio, da mi je ''čast što su me smijenili neokomunisti i njihovi suradnici''. Kako sam bolnicu vodio uspješno, ostavivši je u ''plusu'', za razliku od mojeg nasljednika koji je ostavio kasnije, prema državnoj reviziji 244 miljuna kn ''minusa'', to sam tužio bolnicu i Ministarstvo zdravstva i dobio proces nakon devet godina trajanja postupka. Bila mi je to golema duševna satisfakcija. Osim ravnatelja, smijenjeni su svi članovi Udruge liječnika Domovinskog rata 1990-91., odnosno 181 liječnik. Ukupno je smijenjeno 237 ljudi i 89% ravnatelja medicinskih ustanova a nije imenovan niti jedan iz Udruge. Smijenili su nas i naslijedili oni koji su nam se smijali kada smo odlazili na bojišta, kojima smo mi 1990. ''dali ruku'' a 2000. oni nama'' nogu''.
Tijekom rata liječili ste i Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Sad se u kontekstu ustavnih promjena ograničavio broja zastupnika i način glasovanja Hrvata izvan Hrvatske. Ruši li se time i Tuđmanova pomirba i njegova politika zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske?
Jedan od kamena temeljaca veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, bilo je zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske. Kako su Hrvati u inozemstvu na neki način osjetljiviji na stvaranje i opstanak hrvatske države, jer su je bili prisiljeni napustiti iz različitih razloga, to su svoj glas uglavnom davali stranci pod čijim je vodstvom utemeljena suvremena Hrvatska. Naravno da je to nekim strankama, koje i danas njeguju internacionalna stajališta, strankama po kojima nikada ne bi nastala samostalna hrvatska država, bio trn u oku. Hrvati u BiH i iseljeništvu, zaslužuju svoju listu za Hrvatski sabor, ali nažalost, pod pritiskom različitih iracionalnih uvjeta za ulazak u EU i tu se postigao kompromis, po mojem mišljenju na štetu Hrvata iz BiH i dijaspore.
Sad je u nas aktualna zdravstvena re forma. Kako vi gledate na nju? Hoće li ona dovesti do racionalizacije u zdravstvenom sektoru i što pacijenti mogu od nje očekivati?
Ja sam odavno isključen iz svih područja gdje se kreira zdravstvena politika pa se ne osjećam kompetentnim dati svoj sud. Općenito govoreći, s izdvajanjem po glavi stanovnika za zdravstvo od 610 dolara, dok zemlje OECD-a izdvajaju 2800 dolara a USA 6500 dolara, uz ovakvo gospodarstvo i uz sve nespretnosti koje dolaze iz vrha zdravstvenih vlasti, ne stojimo tako loše. Oni koji su 3. siječnja2000. gotovo ukinuli rodiljne naknade, smanjili davanja za djecu, koji su katastrofalno vodili zdravstvo, nemaju vjerodostojnost u brojnim prigovorima.
Bavili ste se i politikom. Što mislite zašto je relativno puno liječnika u Hrvatskoj prihvatilo politički angažman? Od početka demokratskih promjena pa do danas liječnici su zastupljeni gotovo u svakoj vladi, svakom sazivu Hrvatskoga sabora…?
Točno je da sam se bavio i još se bavim politikom. Prije više, sada znatno manje, iako ne držim da sam političar, nego samo domoljub. U tom smislu sam bio angažiran i 1971. i od početka 1990. Teško je reći zašto je relativno puno liječnika u politici od devedesetih. Možda je tomu razlog što većina njih nije bila kompromitirana članstvom u jedinoj i svemogućoj partiji, pa su prepoznali mogućnost angažmana na stvaranju demokracije i svoje države. Neprocjenjiv je doprinos velikog broja liječnika tijekom Domovinskog obrambenog rata, kako na stručnom planu, tako i političko-domoljubnoj sferi, što se nikada ne smije zaboraviti, a neki su dali i svoj život ili su ranjeni... Odnos hrvatskih liječnika prema (neprijateljskim) ranjenicima se može vidjeti primjerice, kada smo dr Dodig i ja odmah nakon ''Oluje'', otišli u Knin i u tzv. ''Južnom logoru'' koji je bio pod zaštitom UNPROFOR-a, posjetili ranjenike pobunjenih Srba, registrirali što im je potrebno i po povratku u Split, poslali im kamion lijekova, hrane, higijenskih potrepština i ležajeva. Njihovi suborci su naše ranjenike iz Vukovarske bolnice pred očima međunarodnih promatrača, odveli na Ovčaru...
Javljate se u povremeno u hrvatskim medijima, uglavnom kad treba svjedočiti istinu o ratnim događajima. Zanima me kako vi gledate na hrvatsku medijsku scenu. Koliko je ona danas pluralna i imaju li sva stajališta isti medijski tretman?
Povremeno se javim kada netko prevrši mjeru u neistini u kojoj držim da imam što reći, udvorništvu ili omalovažavanju svetog oslobodilačkog Domovinskog rata. U dnevnim listovima je vrlo teško prodrijeti s napisima domoljubnog sadržaja. Čini se da je današnja samocenzura nekih glavnih urednika pogubnija po demokratsku različitost mišljenja nego za vrijeme komunizma. Tada se znalo što se ne može pisati, za što se ide u zatvor i pravila igre su bila jasna. Danas je teško objaviti demanti prema zacrtanoj politici dnevnog lista, odnosno vlasnika, a ako se uspije često je demanti na marginama lista, nevidljiv... Općenito govoreći, čini mi se da ne postoji odgovornost novinara za napisanu riječ. Jednako kao što osuđujem zabranu prava na njihovo mišljenje, ma koliko se s tim mišljenjem netko ne slagao, isto tako ciljana klevetnička neistina, presuda prije suda i sl. mogu biti malj puno teži od fizičkog od kojeg su nažalost neki nastradali. Sve je moguće riješiti dobronamjernim traženjem istine i demokratskim dijalogom, ako se isti dopusti. Također su mi neshvatljivi oni novinari, kojima su puna usta demokracije i osude ''nesloboda Tuđmanova režima devedesetih'', za vrijeme kojeg su bili dobro sponzorirani itekako kritički pisali, dok ti isti sada ne daju pristup svojim kolegama drugačijih razmišljanja, kolegama koji su istjerani iz lista na ovaj ili onaj način. Nisam primijetio ni da je HND ikada podiglo glas u obranu njihovih temeljnih demokratskih i profesionalnih prava. Neshvatljivo mi je da u današnje vrijeme nije moguće postići kulturni dijalog različitih stajališta.
U nedostatku generala, lupi po klapi!
Poslije nedavnoga humanitarnog koncerta za optužene hrvatske generale u Haagu, održanog s ciljem da se prikupe sredstva njihove obrane, uslijedila je nevjerojatna reakcija Pantovčaka i Banskih dvora. Bili ste na koncertu? Što je to toliko zasmetalo, da se provodi istraga u MORH-u, pa čak i na javnoj HTV? Je li riječ o promptnoj provedbi sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije...?
Jedan uistinu humanitarni koncert ''Za istinu'', za generale koji nisu osuđeni, za sve ono što nam oni znače, pokušava se kompromitirati traženjem ''dlake u jajetu'', jer se istina izgleda ne uklapa u planove nekih središta moći. Zapravo, ne mogu dokučiti pozadinu ovakve reakcije najviših dužnosnika hrvatske vlasti, ali ne vjerujem da se radi o nepoznatim klauzulama hrvatsko-srpskog vojnog sporazuma. Ovo je najvjerojatnije sasvim uobičajena poslušnička reakcija na naloge iz EU-a. Bio sam na koncertu. Nisam vidio nikakve totalitarne izričaje. Moguće je da su i bili. Ti ekstremisti su najčešće ubačeni provokatori od onih koji žele obezvrijediti hrvatske vrijednosti devedesetih, podmetanjem kompromitirajućih znakovlja. Ukoliko je istina da su neki veleposlanici intervenirali zbog pojedinih besprizornih na koncertu, znak je da vjerojatno nisu dugo bili u svojim zemljama, gdje ih je daleko više i na izborima i na manifestacijama. Osobno jako pozdravljam sprječavanje ''isticanja obilježja totalitarnih sustava''. Konačno!!! Ukoliko su vjerodostojni oni koji osuđuju navedeno znakovlje, očekujem istu promptnu reakciju i Predsjednika i Vlade i HRT-a, prilikom trčanja slijedeće štafete iz Umaga, koja je pod najkrvavijim znakovljem novije svjetske i hrvatske povijesti, ukoliko uzmemo za mjerilo milijune ubijenih zbog drugačijeg mišljenja. Čudno je da je ''pravednost'' ostala gluha i na sve glasnije kumrovečke igrokaze i čudna je šutnja stranih veleposlanika na, jedino u Hrvatskoj, neprimjenjivanje europske ''Deklaracije o osudi zločina totalitarnog komunističkog sustava''. A što se tiče klape HRM-a ''Sv. Juraj'', vrhovnom zapovjedniku u nedostatku generala , dobro dođe i ona.
