... samo ih poslodavci ne žele platiti! Dobro, platit će ih, nije da neće, dat će im i ovomjesečnu crkavicu po (kolektivnom) ugovoru, ali ni pfenninga (centa) više jerbo im eventualno povećanje izdataka za tamo neke djelatnike, kreativce i inovativce, tako ih vole zvati po medijima, narušava poslovne planove i ugrožava očekivani projecirani iznos dobiti prije i poslije oporezivanja. A u istim tim medijima ti isti manageri ističu odlične rezultate u netom završenoj poslovnoj godini, dvoznamenkasti rast prodaje i udjela na uvijek nepredvidljivom tržištu, skok cijena dionica, bla, bla, bla ... Učili su nas nekoć, sjećam se, da "revolucija jede svoju djecu"... Ovaj današnji beskrupuloznim multinacionalnim korporacijama premreženi svijet već dobrano izjeda iznutra njegova bjesomučna trka za profitom, većim profitom i još malo većim profitom. Masovni otkazi, nesigurnost, ubitačne razine stresa, trajni cost-reduction, preseljenja cjelokupne proizvodnje na daleki istok (ili po njihovu optimizacija proizvodnih procesa), pa i sad već
tehnološko zaostajanje za tim istim agresivnim Istokom... posljedice su to uz zagađenje okoliša najveće bolesti današnjice ... Trka za profitom zasjenjuje sve ostale društvene, pa ako ćemo i civilizacijske vrijednosti koje smo odgojem, obrazovanjem i tradicijom nasljedili i ostavlja nam vremena samo za rad, rad i samo rad, dok obitelj, prijatelji (i prijateljice, naravno :-)), hobiji i ostali ostaci ostataka "društvenog života" pomalo postaju u našim malim mozgovima (veći nam ni ne treba jer svi već imamo svog "Big Brothera" koji stalno misli i brine što je "najbolje" za nas) - samo misaone imenice kojih se sjetimo u trenucima nostalgije, baš poput ovog.
Kuda to ideš, o ludi Svijete ...
