Kolumna koja odgaja: Je li važan proces ili rezultat?
Svjesni doba u kojem živimo - toliko užurban, nepopravljivo sebičan, manje empatičan, pohlepnog pogleda i jasnog stava koji nerijetko šalje nikad ispisane poruke o tome kako trebamo biti uzorni roditelji, odani partner, marljiv radnik, prijatelj od povjerenja, radost u kući i koristan društvenoj zajednici te naposljetku, odgojiti uspješno 'zlatno dijete' koje će se beskompromisno boriti sa svim, prethodno navedenim izazovima.
Zvuči kao dobra šala ili visoka ljestvica s postavljenim ciljevima – nije nama demografija ni tako loša?
I dok se svi mi, stvarni ljudi, borimo s ovim nametnutim ulogama, dopustite mi da vam kroz sudbinu potpuno izmišljenih likova, koji nemaju poveznicu sa stvarnim osobama, pokušam dočarati kako to izgleda u praksi.
Ono što nosi vrtlog mojih misli je 'zlatno dijete' u vrtićkoj skupini, više senzibilno i manje uporno od svojih vršnjaka. Jedna u nizu djece koja je primijetila da najviše ljubavi ima kad se najmanje griješi i da je osmijeh na mobilnim fotografijama najdraži njezinoj mami. Poslušna do ručka a odana uputama do večernjeg odmora. Ani je zaista lako odgojivo dijete, a njezini roditelji topla i podržavajuća okolina.
U Aninoj skupini je upisan dječak Marko – karakterno dijametralno suprotan od svoje prijateljice. Češće nestašan i 'živ', u pokretu kad god stigne. Priroda su nj '4 zida' a u nevolje ga dovode mirne aktivnosti. Istraživač po naravi i vođa drugoj djeci.
Iako ponekad umorna od ponavljanja, Markova majka je jako ponosna na svog dječaka koji razigrano crpi svoj dnevni plan, istražuje ono što ga zanima te vidno napreduje u svim poljima. S njom bi se, uglavnom, složila odgojiteljica Iva koja je zadivljena Markovim interesom za učenjem, dok prati njegov razvojni status.
No, teta Iva ne zna kako bi Ana i Marko najradije preskočili odlazak u vrtić jer svaki dan vježbaju koreografiju za tzv. završnu priredbu koja će se održati u njihovom vrtiću.
Umjesto da prate stope velikoga prahrčka u dvorištu vrtića (koji je pri dolasku uočio Markov prijatelj Karlo), djeca moraju ponovo raditi iste pokrete, u istome redu sa istim dosadnim stihovima i na kraju se okrenuti prema zamišljenoj publici gdje će se diviti, pratiti i sjediti njihovi roditelji. Još jednom. Opet. Ponovo!
Ana osjeća blagu mučninu jer ponekad zaboravi tekst koji mora recitirati iako ga je jutros ponavljala, dok joj je majka vezala rozu mašnu na kosu. Kaže da nisu leptirići u stomaku nego kukuljice koje su se začahurile u trbuščiću i nikako da se pretvore u lijepog leptira i polete van.
Dok se u mnogim dječjim vrtićima organiziraju ovakve 'predstave za odrasle', uvjerena sam kako Marko i Ana nisu jedini koji se ovako osjećaju. Iste ne moraju biti nužno loše ukoliko djeca žele samovoljno sudjelovati i reproducirati sadržaj. No, ako je svrha zadovoljiti apetit roditelja, onda svakako možemo birati drugačije puteve prezentacije rada s djecom.
Neka nam priori bude proces, a ne rezultat. Osluškujmo više potrebe a manje vlastite projekcije. Zbrajajmo iskrene i nenamještene osmijehe, a ne tuđe lajkove.
Učenje napamet i isforsirane koreografije te manje raznovrsno izražavanje su zid koji priječi put djetetovoj kreativnosti i spontanom izražavanju.
Okrenimo smjer intuitivnoj, dječjoj igri, zdravoj inicijativi i pozitivnoj interakciji koji je utkan na putu njihove radoznalosti a vođene stopama prahrčka.
Do sljedeće Kolumne koja odgaja, radosno pozdravljam svu dječicu i roditelje koji su ovaj tjedan 'puno toga morali'...
Marlena Miletić, bacc. praesc. educ.
Foto: pexels
