Cijena benzina na benzinskim crpkama je porasla. Ozbiljno. I na prvi dojam to i ima smisla, Bliski istok je ušao u vihor rata, manje supertankera dolazi iz tog područja, ima smisla da cijene skaču. E pa po retorici domaćih naftnih kompanija kad cijene padaju zapravo nema.
U više se navrata događalo da cijene na međunarodnom tržištu čak i ozbiljno padaju, zapadni svijet je u svojoj tihoj borbi s Rusijom u jednom trenutku cijene doveo do 60 dolara po barelu, ali na domaćem tržištu to nije utjecalo na cijene. Retorika domaćih naftnih kompanija je bila kako oni posluju sa zalihama u realnom vremenu, te da zbog toga ne može odmah doći do pada cijena kad točite benzin. Ima smisla, jasno je da na benzinske ne dolazi gorivo koje su jučer kupili. Ono što onda nema smisla je da je cijena goriva ovaj tjedan skočila. Jer, nisu domaće kompanije ovaj benzin koji ste danas utočili kupili po cijena koje su sada važeće, nakon što pet dana skaču u povelikim postocima. I dalje trošite zalihe.
Ali cijena je, eto, skočila, ne vrijedi pravilo o zalihama kad cijene skaču, te zalihe su ključne samo kad pada. Po pitanju Hrvatske tu imamo dodatni apsurd. Rat koji je doveo do zastoja transporta nafte gotovo pa nimalo utiče na domaću situaciju s gorivom. Hrvatska ogromnu većinu nafte koja završi u vašim rezervoarima uvozi iz Azerbajdžana i Kazahstana. Dakle, ne da nema rat u Zaljevu ikakvog utjecaja, nego očekivano poskupljenje morskog transporta ne igra ulogu, obzirom da dvije navedene države jednostavno nemaju izlazak na more. Minorne količine nate u Hrvatsku dolaze morskim putem. Da proširimo priču o energentima, niti plin koji dolazi kod nas nema nikakve poveznice s Perzijskim zaljevom, preko 90 posto dolazi iz SAD, Kariba i Zapadne Afrike, što već ne proizvedemo sami.
Dakle, skuplji benzin koji danas plaćate ne opterećuje vaš novčanik zato jer je krenuo ozbiljan rat na Bliskom istoku. Jednostavno kazano, opterećuje ga najbazičnija pohlepa naftnih kompanija. Pri čemu je bitno napomenuti, kad se napiše „domaće naftne kompanije“, ne postoji niti jedna ozbiljna koja je zbilja domaća, čak i Ina koja se i danas doživljava domaćom je u potpunoj kontroli mađarskog MOL-a.
U ekonomskoj teoriji postoji razgraničenje proizvoda na elastične i neelastične. Elastični su oni koji ovise o kupovnoj moći konzumenata, plastično kazano ovise o novčaniku kupaca. Turistička putovanja, skupi začini, alkoholna pića, knjige, sve je to elastično. A postoji onaj dio koji nije, ako cijena kruha i brašna naraste deset puta, ljudi će i dalje jesti kruh. Energenti su u neelastičnoj kategoriji, tvrtke znaju da povećane cijene generalno neće smanjiti količinu putovanja između Kaštela i Splita. Njima je to sigurna zarada. Ima tu i kvaka, kartelom se postiže neelastičnost inače elastičnog tržišta, postoji u Hrvatskoj eklatantan primjer telekomunikacija, koliko god oni u dogovoru s državom izbjegavati kazne za kartele. Uglavnom, nafta je neelastična kategorija, prodavač zna da će se jedna razina prodati bez obzira na cijenu.
No, na kraju balade, to nema nikakve veze sa stanjem na svjetskom tržištu, naftne kompanije danas ubiru vrhnje situacije, bez ozbiljnog efekta stvarnosti. Štos je da živimo u ekonomskom okruženju koje to ne da omogućuje, nego podržava, a lokalno smo su u sustavu gdje država i da želi više ne može ništa napraviti, jer je fosilne energetske kompanije prodala davno, koliko god ostala stigma da su neki privatno dobili ogromne novce za to.
Foto: Russ Photographer on Unsplash
