Baš kao i ostali kašteli na obali, kaštel Rušinac je u svom sklopu posjedovao vlastiti tijesak za preradu uroda. Mletačka je vlast osnivačima kaštela dodjeljivala privilegij posjedovanja tijeska kao naknadu za troškove izgradnje utvrda. Prema navodima V. Omašića, Kaštelani su u 17. stoljeću bili nezadovoljni činjenicom da nemaju vlastite uređaje za preradu maslina, već su urod morali mljeti na gospodarevu tijesku, dajući mu pritom petnaestinu dobivenog ulja. Ulje se tada moglo prodavati isključivo u Trogiru, dok je mogućnost razmjene sa stanovništvom Zagore bila mala jer se ondje ulje u to vrijeme koristilo prvenstveno za rasvjetu (svjetiljke).
Arheološkim istraživanjima provedenim tijekom obnove kaštela Rušinac dokumentirano je kameno postolje tijeska za masline i grožđe, smješteno u jugozapadnom dijelu kompleksa uz južni obrambeni zid. Nalazi zidanih temelja in situ opovrgnuli su prvotnu hipotezu o sekundarnom položaju postolja. Kameno postolje (torkul) karakterizira kružni recipijent (ležaj) s izljevnim kanalom, tipičan za mehanizme na vijak, dok bočni utori u podnici jasno definiraju širinu i kapacitet nekadašnjeg drvenog postrojenja.
Konstrukcija je izvorno sadržavala vretena (drvene vijke) smještena u bočne utore, čija je funkcija bila vertikalna manipulacija potisnom gredom. Stratigrafski podaci, napose keramički materijal pronađen u utorima, indiciraju da je postrojenje sigurno izvan funkcije od kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Austrijski katastar iz 1831. godine objekt u kojem se tijesak nalazio definira kao štalu, pa je moguće da ni tada nije bio u funkciji. Unatoč očekivanjima, postolje mlina za masline tijekom istraživanja nije locirano. Prema sadašnjim saznanjima, gornji kamen mlina iskorišten je kao korpomorto (mrtvi vez) za brod u lukšićkom portu, gdje bi se i danas trebao nalaziti.
Foto: Ivana Topić/ Muzej grada Kaštela
