Razgovor s Anđelom Salapić iz udruge Zdenac koja je bila na misiji u sirotištu u mjestu Bugiri
Napustiti sigurnost doma i otići tisućama kilometara daleko kako biste pomogli drugima nije odluka koja se donosi olako, no kada osjete poziv, članovima udruge Zdenac, ništa nije ni teško ni daleko. Bitno je pružiti pomoć onima kojima je potrebna.
Udruga Zdenac pomaže potrebitima već 23 godine
Udruga Zdenac osnovana je prije 23 godine od strane časne sestre Ljilje Lončar i djeluje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te zemljama Trećeg svijeta. Prva misija koju su osnovali izvan Hrvatske bila je Tanzanija, a danas su prisutni u Latinskoj Americi (Ekvador, Venezuela, Kuba), Africi (Tanzanija, Kenija, Uganda, Burundi, Nigerija, Madagaskar), a u planu je osnivanje misija i u Jugoistočnoj Aziji. Osim časnih sestara, većinu članova koji čine Zdenac su misionari laici.
Udruga Zdenac ne brine samo za osiguravanje obroka za djecu, nego i ako preuzima brigu o djetetu, gleda odakle je, kakav je život roditelja, kakvi su mu uvjeti življenja, brine se za njegovu školu, zdravstveno stanje.
Na posljednju misiju u Ugandu u sirotište u mjestu Bugiri, išla je Anđela Salapić s kćeri Viktorijom, bratom Hrvojem i rodicom Anamarijom. Anđela je diplomirana teologinja i specijalistica za vanjsku politiku i diplomaciju. Dosad je putovala ponajviše zemljama Latinske Amerike poput Kube, Venezuele i Paname, a član je Zdenca više od deset godina gdje djeluje kao misionarka laik.
Situacija na Kubi teža nego u Africi
- Moja prva misija bila je Kuba 2015. godine. Nažalost, danas je situacija teška. Afrika je sinonim za siromaštvo, primitivizam, najveću oskudicu, ali najteža situacija je na Kubi. Ostala su djeca koja ne mogu sama pobjeći i stari napušteni. Nema vode, nema struje. Od 24 sata, možda 2 sata im puste struju, a tamo su vrućine ogromne. Čak i ako imaš novca, nemaš što kupiti. - prisjeća se Anđela svoje prve misije.
U rad udruge uključila je brata Hrvoja i rodicu Anamariju. Prva misija Hrvoju bila je Tanzanija prije dvije godine, a Anamariji upravo Uganda za koju kaže da je super prošla unatoč manjoj nervozi oko dezinfekcije.
- Rekla bih da nije teško, ali onda opet, kad malo razmislim, nije ni lako. U isto vrijeme gledaš tu bijedu, ipak je ovo komfor kako mi živimo ovdje. Kada na kraju dana dođeš smrdljiv, prljav, gladan, hoćeš tu vodu, a nema vode. Legneš, čuješ nešto šuška, ne znaš je li zmija, žohar, bumbar. To su ti uvjeti gdje te stvarno, sa svih strana onemogućuju da se opustiš, a s druge strane, toliko je posla i to te vuče. - kaže Anđela.
Misije nisu za svakoga - potrebno je uporište
Priča nam Anđela anegdotu vezanu za prijatelja koji je išao s njom na misiju u Venezuelu:
- Imam prijatelja iz Belgije, Arno, koji putuje po cijelom svijetu i koji je izrazio želju da nam se pridruži na misiji kao fotograf. Trebao je biti s nama sav period, dva ili tri mjeseca. On je bio pet dana, nije više izdržao jer je toliko opasno dole. Venezuela je dan danas među prve tri zemlje na svijetu po ubojstvima, otmicama.
Misije nisu za svakoga, potrebno je imati uporište nastavlja Anđela:
- Ako čovjek nema to vjersko uporište, da si motiviran Božjim pozivom, brzo to sve izgubi smisao jer je puno nevolje i ti možeš upasti u zamku toga “što ja tu mogu napraviti”, ali ako se vodiš tim, tebi je to preveliko u glavi, slabo pomaka vidiš i odustaneš.
Iz tog razloga, njihove su misije svaki dan popraćene svetom misom i molitvom, da im pomognu naći razlog zašto su tu i kada situacija izgleda beznadno:
- Važno je da ova poruka stigne do mladih, možda netko jednostavno želi da od njegove egzistencije netko drugi bude podržan, oni koji nisu bili takve sreće da se rode gdje mi jesmo. To dijete nije krivo što se rodilo u takvim uvjetima. Nekad kada razmišljam zašto siromaštvo postoji, imam osjećaj da bi nas izazvalo, da je to naša prilika da zaslužimo spasenje i da se nas testira kao ljude, jer najvažnije u konačnici je biti čovjek. Njihovi životi, znači te djece, su u našim rukama, a naše spasenje je u njihovim rukama. - nastavlja Anđela.
Reakcija obitelji na prvu misiju bila je zabrinutost
Kada je priopćila najbližima da ide u misiju na Kubu pomagati drugima, reakcija je, kaže, bila normalna i očekivana:
- Normalna reakcija, a ta reakcija je zabrinuta, pogotovo kad smo išli u Venezuelu. Roditeljska, prijateljska, rodbinska, na prvu svi pomisle da je hir. Sad, naravno, nakon toliko godina ustrajnosti se ozbiljno shvaća. Ja osjećam ovo, poziv, kako da slijepcu objasnim plavu boju? Nisam ludo hrabra da sam sad neustrašiva. Biti hrabar znači osjetiti strah, a unatoč strahu djelovati.
Potrebno je ići oslobođen od očekivanja i predrasuda
Opisuje nam Hrvoje kako izgleda nekakav njihov prosječan dan na misiji, u ovom slučaju u Ugandi:
- Prosječan dan kreće od 7 ujutro, doručak i ideš na posao. Svaki dan ti je drugi zadatak, tj. svako 3 sata ti je skroz drugačije. Uvijek imaš nešto raditi, to može biti od banalnog čišćenja prostora do hranjenja djece, pregleda, vožnje djece kod doktora.
Priča nam Anđela kako je to područje, sjeveroistočna Uganda, ranije obitavalo životinjama, ali su ih izlovili, a to je jedno pustinjsko, sušno područje i muškarci dole su se odali alkoholu kojeg dobiju iskuhavanjem jedne vrste bobica koja je rasprostranjena u tom području:
- To je za naše pojmove totalno drugačije. Moraš ići oslobođen od bilo kakvih očekivanja, bilo kakvih iščuđavanja, predrasuda i osuda. Plemenski je to mentalitet. Tu je bitna krava i koza jer to je ujedno i miraz za muškarca. To su poligamisti, imaju po 4-5 žena. Oni su dehumanizirani. S jedne strane, radi surovosti svega, a onda s druge strane, dijete koje se rodi u takvim uvjetima, nema apsolutno nikakve perspektive.
Na pitanje osjećaju li se ikada bespomoćni kada su na misijama, Hrvoje i Anamarija se slažu da im se taj osjećaj javi kada su na odlasku, a znaju da je ostalo još problema iza njih koje nisu riješeni.
Glavna lekcija koju možemo naučiti od njih dole je, slažu se svi, zahvalnost:
- Zahvalnost je nešto što možemo naučiti od njih. Gdje si rođen i što imaš i što ti je pruženo, a što dolje njima nije. Oni dolje nemaju tu priliku sve do ovakvih situacija dok im netko ne dođe i školuje ih. Ovdje ako hoćeš, možeš, a dole i ako hoćeš, ne možeš. Evo, to je najveća razlika. - govori nam Hrvoje.
Cilj misije je i potpomoći lokalnu ekonomiju
Objašnjava Anđela što kada im se jave ljudi koji žele pomoći s donacijom odjeće i ostalih stvari:
- Mi kad idemo u misiju, svatko bi slao odjeću, ali mi isto kad putujemo imamo pravo na jednu-dvije torbe. Kad dođemo dolje, radije platimo lokalnom švelji, potpomognemo njihovu ekonomiju. Zato mi kažemo novci su nam najpotrebniji, netko će to možda krivo shvatiti, ali želimo njih dolje poticati. Curama, ako ne pokažu neki interes za školu, pa bar im treba nabaviti šivaći stroj, muškima motiku, pa da znaju iskopati nešto jer nema smisla samo pomagati i oni samo to primaju. Ne razvijaš i odmažeš. Ne kaže se bezveze nauči radije čovjeka loviti ribu, a ne da mu svaki dan dostavljaš. Evo, to je konačni cilj. Opet izvorište i početak i naš kraj svemu tome, je donijeti našeg Isusa dolje.
Na svojim misijama sreli su se i s pripadnicima plemena Maasai kojima su se ponudili iskopati bunar za vodu i otvoriti školu za djecu, a nakon 5 godina promatranja njihovih napora, pleme ih je zatražilo da ih nauče kako se moliti. Također, mnogo je primjera djece kojima pomažu sa školovanjem, a za koje se ispostavi da su iznimno inteligentna i nadarena za školu, a samo im je trebalo dati šansu.
- Treba stvarno naglasiti don Jakoslava. Čovjek je sad došao dolje, što on radi, što je on u dvije i pol godine već uspio i sagradio, centre, pastoralnu crkvu, taj dom i sirotište. Dnevno mu 750 ljudi dolazi na obrok na tom području. - kaže Anđela.
Ima i opasnosti - od pucnjave do zmija otrovnica i raznih bolesti
Svaka misija sa sobom donosi određene opasnosti ovisno o mjestu u koje se ide, pa je tako misija u Venezuelu opasna zbog čestih pucnjavi, neke misije su opasne zbog raznih bolesti koje je moguće pokupiti, dok je za misije u Africi bitno biti svjestan svog okruženja:
- Moraš biti svjestan okoline da se nalaziš u području divljine gdje je crna mamba, kobra, škorpion, a znaš da ti nije doktor na ruku. Paziš koliko možeš, ali opet, ne možeš ti dolje biti i djelovati samo prožet strahom jer ako ti dođeš dolje i samo razmišljaš o tome, tebe to jednostavno koči.
Bez obuke nema odlaska na misiju, a bitne su i pripreme
Odlazak na misiju nije moguć bez obuke napominje Anđela:
- Šest mjeseci je obuka, ali ne obuka da se tebe može pripremiti što će te dolje čekati. Ne može se na to pripremiti, dole se raspored i potrebe mijenjaju konstantno, ali te se priprema za razlučivanje tvojih motiva. Nama treba netko tko će zaista srcem prići tom djetetu, uroniti u njegov život i pokušati nešto promijeniti.
Što se tiče priprema za misije, točnije ovu zadnju u Ugandu, primili su cjepivo za žutu groznicu kaže Hrvoje. Bitno je ojačati imunitet sa suplementima tako da se tijelo može samo obraniti i paziš da ne ideš na velike proslave par dana prije putovanja zbog gripe. Slaže se Anamarija i podsjeća na probiotike koji se obavezno uzimaju prije i nakon misije. Za Anđelu, period prije odlaska na misiju ispunjen je molitvom, ispovijedi i svetom misom.
Uključivanje u rad udruge i iduća misija
Uključivanje u rad udruge je jednostavan, kaže Anđela:
- Imamo svoje web stranice su www.zdenac.org. Javite se, tu su brojevi, tu su kontakti. Jedan od najpopularnijih projekata je projekt kumstva zato što ti daje taj bliži kontakt tom djetetu, dobiješ njegovu fotografiju, podatke, iz kakve je sredine došlo, što voli u školi, koji je razred. Imamo i projekt “šalica mlijeka”, to je za stare, a imamo i “moja dva kruha” koji je opći projekt, pomoć ide gdje je potreba, gdje je trenutno goruće. Mi smo ta jedna produžena ruka vas, koji dole njima idemo.
Iduća misija čeka ih već ove godine ponovo, a kao lokacija se spominju Kambodža ili Vijetnam, kako kažu, idu tamo gdje je potreba.
Svima onima koji razmišljaju o odlasku na jednu ovakvu misiju i uključivanju u rad udruge na taj način, poručuju:
- Usudite se. Jednostavno, usudite se. Dajte si priliku, ništa nije konačno, ni sramotno. Ako osjećaš poriv, ako osjećaš to nešto da te vuče, daj si priliku. Bolje je žaliti za nečim što si učinio, nego za nečim što nisi. Bitna je volja i želja u srcu. Taj poziv da osjetiš, da imaš dozu odvažnosti, da voliš čovjeka i Boga.
Poruka je jasna, solidarnost nema granica. U svijetu prepunom loših vijesti, ovakve priče podsjećaju da promjena počinje od pojedinca.
Foto i video: Ivana Topić/Privatni album
