Donosimo vam drugi dio putopisa Ljubomira Omašića i Patrika Grgurića
Lukšićki motoristi Ljubomir Omašić i Patrik Grgurić upustili su se u avanturu na dva kotača tijekom koje su prešli više od 11 tisuća kilometara po Africi – od Rta Dobre nade, preko Namibije i Bocvane, Zimbabvea, Zambije, Mozambika, Tanzanije i Malavija, sve do Ugande i Kenije. U prvom dijelu putopisa pratili smo njihov put od juga Afrike i glavnog grada Južnoafričke Republike Cape Towna do Namibije i druženja s Bušmanima.
Safari
- Stigli smo u Windhoek, glavni i najveći grad Namibije. Grad ima manje od 500 tisuća stanovnika, a Namibija, iako teritorijalno velika država, ima svega tri milijuna stanovnika. Razgledali smo Windhoek, a zatim krenuli prema Bocvani, na safari. Krenuli smo za Maun, mali gradić smješten sjevernije u Bocvani, pored kojeg se nalazi velika delta rijeke Okavango. U Maunu smo se smjestili i sutradan otišli na safari. Jednim dijelom smo se vozili u kanuu, drugim dijelom u automobilu, a dijelom čak i pješke po savani. Sljedećeg dana smo krenuli prema Kasanei, gradu koji se nalazi još sjevernije, blizu granice sa Zambijom. Na cesti između Mauna i Kasanea mogli smo vidjeti različite vrste životinje, ali su na cesti postojale oznake da se ondje ne smije zaustaviti i da je svako zaustavljanje na vlastitu odgovornost. Vidjeli smo žirafe i slonove pokraj puta i nakratko stali kako bismo ih snimili dok su prolazili blizu nas – priča nam Ljubomir.
Susret s Hrvaticama u Bocvani
- U Nacionalnom parku Chobe također smo bili na safariju. Vozili smo se i promatrali slonove i druge životinje. Nakon ručka u hotelu imali smo organiziranu plovidbu brodom po jezeru u kojem smo vidjeli krokodile. Kada smo sjeli u čamac, bilo nas je četvero: nas dvojica, jedan Japanac i jedan Kinez. Čekali smo još jednu grupu prije nego što smo krenuli. Vidjeli smo da dolazi sedam žena i tada smo čuli na hrvatskom jeziku: „ Gdje ćemo mi sjesti?“ Nakon petnaest dana puta prvi smo put čuli naš jezik. Bila je to grupa sedam žena iz Osijeka. Jedna od njih volontirala je u katoličkoj misiji te pozvala prijateljice da joj se pridruže. Družili smo se s njima tog dana, a onda smo se dogovorili da se nađemo u Livingstoneu – objašnjava Ljubomir.
Viktorijini slapovi i šetnja s lavovima
- Ujutro smo krenuli zajedno u kombiju na Viktorijine slapove koji su fenomenalni. Proveli smo jutro razgledavajući ih, ručali, a poslijepodne smo otišli na šetnju s lavovima. Mazili smo dva lava, brata i sestru koji su odrasli među ljudima. U večernjim satima smo se ponovno vratili na Viktorijine slapove kako bismo vidjeli lunarnu dugu, koja se može vidjeti samo na dva mjesta na svijetu. Rastali smo se navečer uz pjesmu. Osječanke su nam zapjevale pjesmu Falile se Kaštelanke, a dale su nam i imena. Mene su zvale Aljoša, a Patrika Stipe. One su ostali u Zambiji, dok smo mi krenuli za Zimbabve – kazuje nam Ljubomir.
Temperatura i do 40 °C
- Došli smo krajem ljeta, i u Južnoafričkoj Republici, Namibiji i Bocvani temperature su dostizale od 38, katkad i 40 stupnjeva, iako se čini da je manje vruće nego kod nas kad je 30 stupnjeva. Kupali smo se tri puta; prvi put s pingvinima, drugi put u Dar-el-Salaamu i treći put u Mombasi. Sva tri puta smo izgorjeli i koža nam se oljuštila, naravno. U Dar-el-Salaamu i Mombasi je temperatura bila 30 stupnjeva. Ušli smo u kišnu sezonu, ali imali smo sreću da je kiša padala obično noću ili kada nismo bili na cesti, tako da nam je kiša padala ukupno 5-6 sati tijekom cijelog puta. Nije bilo nekih velikih problema. Čak i kiša može pogoršati stanje cesta. Problem kada pada kiša je što ceste postaju još gore. Rupe na cesti napune se vodom i ti ih ne vidiš i moraš opreznije voziti i paziti – ističe Ljubomir.
Prelaženje granica usporilo putovanje
- Na graničnim prijelazima imali smo poprilično problema, jer za priječi svaku granicu trebalo nam je jako puno vremena. Platili smo osiguranje preko ADAK-a, dobili smo formulare koji smo morali popunjavati na ulasku i na izlasku iz svake zemlje. Nakon putovanja taj blok ide s motorima, a vraćaju nam veliki dio novca koji smo uplatili. Osiguranje za motore, vize, sređivanje viza i ostale stvari financijski su bile dosta zahtjevne. Ulazak u neku državu zna biti preko 200 eura, a izgubiš vrijeme i živce jer je to jako sporo. Dosta su to zakomplicirali, a i inače nisu brzi i ažurni. Nigdje nas nisu pregledavali, ali je sve trajalo dugo jer smo morali potvrditi osiguranja i vaditi novu vizu. Svaki put smo davali otiske svih prstiju, čak i kada izlazimo iz države – objašnjava Ljubomir.
... Nastavak Putopisa čitajte u nekim od narednih tekstova...
Foto: Privatni album
