Ivicu Radunića Kaštelani poznaju kao uspješnog vinogradara i vinara, u čijem je vinogradu pronađen kaštelanski crljenak i odakle je krenula cijela znanstvena priča o crljenku i zinfandelu. No, poznaju ga i kao vatrogasca koji je ove godine proslavio pola stoljeća operativnog djelovanja u vatrogastvu i humanitarca koji je sa svojim obitelji donirao krv čak 177 puta zbog čega im je uručeno Obiteljsko priznanje Gradskog društva Crvenog križa Kaštela. U ugodnom razgovoru, ispričao nam je Ivica svoju put u vatrogastvu te se prisjetio otkivanja kaštelanskog crljenka u njegovom vinogradu i samih početaka darivanja krvi, čina hrabrosti, povjerenja i ljubavi prema čovjeku koje je prenio i na svoje sinove.
Nakon godina dobrovoljačkog statusa, vatrogastvo je postalo Radunićev profesionalni poziv, a 55 godina njegova djelovanja u DVD-u Kaštela rezultirala su spašavanjem imovine i ljudi i pomoći potrebitima, pa nas je zanimalo kada se i kako kod njega rodila ljubav prema vatrogastvu.
Od dječje znatiželje do ljubavi prema vatrogastvu
- Moj prvi susret s vatrogastvom dogodio se u petom razredu osnovne škole. Tada je došla obavijest iz DVD-a Kaštela za upis mladih u vatrogasni pomladak. Bili smo djeca i vatrogastvo nam je bilo jako zanimljivo, posebno plava svjetla i crvena vozila koja jure. Kada smo posjetili DVD rekli su nam kako će formirati pionirsku ekipu s kojom će ići na natjecanje, putovat će se i to nam je probudilo znatiželju te se nas 15-20 djece učlanilo i tako je sve počelo – prisjeća se Radunić.
Prvo natjecanje na kojem je sudjelovao bilo je Državno natjecanje u Kraljevu u listopadu 1971., a na koje se ekipa plasirala osvojivši prvo mjesto na Republičkom natjecanju u Novoj Gradiški 1970. što je bio početak sjajnih uspjeha ekipe.
- Državno natjecanje u Kraljevu bilo je moje prvo natjecanje. Od Kraljeva, pa do 90-ih godina sudjelovao sam na gotovo svim natjecanjima. Većinom smo osvajali prva mjesta, bili smo poznati nasljednici velike ekipe DVD-a Kaštela koja je krajem 60-ih odlazila na međunarodna natjecanja, osvajali su visoka mjesta, bili su zapaženi i za nas su bili legende. Kada smo stasali, željeli smo ih nadmašiti i postići bolje rezultate. Naši napori urodili su plodom jer smo sudjelovali na međunarodnim CTIF natjecanjima gdje smo, osvojivši zlato, nadmašili veliku generaciju koja je bila prije nas i koja je osvajala brončane i srebrne medalje – ispričao nam je Radunić.
Najveći uspjeh kaštelanskog vatrogastva – 3 zlata u Berlinu 1993.
- I tako su krenula natjecanja, 1973. u Njemačkoj, zatim zlato na natjecanju u Trogiru, vrhunski rezultati na Republičkom u Krapini i Petrinji, državno u Makarskoj, a nakon toga i međunarodno u Italiji. Na natjecanju u Splitu 1983. zbog bure koja nam je okrenula cijev ostali smo bez prvog mjesta i završili treći. Prvaci smo bili i 1985. u Slavonskom Brodu, a zatim i u Bjelovaru 1987., nakon čega smo se plasirali na državno u Zrenjaninu gdje smo ponovno bili pravci. Na olimpijadi u Varšavi 1989. osvojili smo zlato - pobrojao nam je dio sudjelovanja i osvojenih medalja na natjecanjima.
- Na prvom državnom natjecanju vatrogasaca RH 1992. u Varaždinu osvojili smo prvo mjesto, nakon čega smo otišli u Berlin 1993. na prvo natjecanje u kojem smo sudjelovali pod hrvatskom zastavom i osvojili zlato. Reprezentaciju Hrvatske činilo je deset ekipa iz cijele zemlje koji su ostvarili plasman na prethodnim natjecanjima, a ukupno su osvojile tri zlata, četiri srebra i tri bronce. Sva tri zlata stigla su u Kaštela, osvojila su ih ženska mladež DVD Mladost iz Sućurca i muška A i B epika DVD Kaštela, što je bio najveći uspjeh DVD-a Kaštela. Ja sam se polako počeo povlačiti s natjecanja, prepustio sam mjesto mlađima i više se posvetio operativnom radu – ponosan je Radunić na uspjehe.
„Požari, prometne nesreće… nagledao sam se svega“
Na intervencije bi ih vodili stariji vatrogasci u starom Tamu, a imali su i zastavicu s košem. Od 1979. kada su nabavili hidrauličnu opremu, škare i razupore za spašavanje iz prometnih nesreća počeli su i s dvadesetčetverosatnim dežurstvom u domu, priča nam Ivica, koji je kao šesnaestogodišnjak s ekipom 1975. uspješno položio osnovni vatrogasni ispit kako bi mogli izlaziti na intervencije.
- Puno toga sam se nagledao kroz sve ove godine. Požari, prometne nesreće, grozne su to slike. Posebno kada su prometne nesreće i kada dođete do auta i vidite ljude koji su teško ozlijeđeni ili su već smrtno nastradali. Vatrogasac nije samo posao; s tim se rodiš, to je poziv koji zahtijeva ljubav i strast. Kada zatreba, ulaziš u gorući objekt kako bi spasio živote i imovinu. Osjećaj zadovoljstva stvara svaka ugašena vatra i uspješna intervencija. Intervencije su različite od požara, prometnih nesreća, spašavanja, otvaranja stanova, pomaganja hitnoj medicinskoj pomoći, prevoženja osoba, ispumpavanja vode kod poplava, čišćenja šahti, skidanja mačaka sa stabla, pilanje stabala… Kada smo se vraćali s intervencija često bi znali zapjevati bez obzira koliko smo bili umorni i prljavi. Kad sve završi, nakon svih intervencija, osjećaj je predivan jer znamo da smo učinili nešto korisno – objašnjava nam.
"Gasio sam požare od Dubrovnika do Vodica"
- Sudjelovao je u preko deset tisuća intervencija od 1974. do 2024. i bio na skoro svakom većem požaru na području od Dubrovnika do Vodica i na svim otocima. Bio sam na jednom od najvećih požara koji je izbio u Kaštelima 1975. Taj požar krenuo je s groblja u Kambelovcu i zaustavljen je tek kod željezničke stanice u Starom, a proširio se i na istok do Sućurca. Od Sućurca do Starog, sve je izgorjelo. Velika tragedija dogodila se 1977. kada je pao helikopter koji je prenosio građevinski materijal za Planinarski dom u Sućurcu, a cijela posada je poginula. Odmah smo izašli na intervenciju, gasili smo okolno područje koje se zapalilo. Pokušali smo sve što se moglo u tom trenutku. Nije bilo manjih, a pogotovo većih požara u kojima nisam sudjelovao tih godina. Veliki požar 1985. godine dogodio se na Korčuli i trajao je desetak dana. Bio sam s petoricom iz svoje ekipe, a sljedeći dan je došlo još pet naših vatrogasaca iz DVD-a Kaštela. Nismo imali vozilo, već smo s naprtnjačama na leđima dali svoj doprinos u gašenju. Evakuirali smo ljude iz staračkog doma u Blatu vojnim kamionima i ostali čuvati i gasiti to područje dok se požar širio na zapad. Praktički na ruke, uz manju pomoć kanadera uspjeli smo zaustaviti požar. U sjećanju mi je i danas ostao prizor Velolučana koji su došli pomoći gasiti požar. Bilo ih je, što se kaže, od 10 do 90 godina koji su granama, nogama, jaknama gasili požar, a zatim i zapjevali „Vela Luku mala ne zaboravi“. U Rudinama je 1987. iskočio vlak s cisternama koje su prevozile etil alkohol. Cisterne su se zapalile i požar je krenuo potokom prema objektima, kućama i maslinicima. Zanimljivo je kako je na istom tom mjestu, 2009. godine iskočio nagibni vlak. Gasio sam i veliki požar u „Jugoplastici“. Taj požar pamtim jer se cijeli kat zapalio, a došlo je i do rušenja krova – nabrojao nam je Radunić samo neke od velikih požara na kojima je sudjelovao a koji su mu se posebno urezali u sjećanje.
Izazovi i odgovornosti vatrogasnog poziva: važnost psihičke pripreme i podrške
Radunić je godinama obnašao dužnost zamjenika zapovjednika DVD-a Kaštela, a za cjelokupni rad - odlazak na intervencije, dežurstva, aktivnost na natjecanjima i ponašanje dobio je brojne nagrade i priznanja (medalje i plamenice). Desetak puta bio je proglašen najboljim vatrogascem u DVD-u Kaštela. Godinama je u prosjeku imao od 200 do 300 intervencija. Biti u svakom trenutku spreman za intervenciju podrazumijevalo je stalne pripreme, pa smo ga pitali kako se s tim nositi.
- Biti vatrogasac i izlaziti na toliki broj intervencija moraš po malo biti i lud, pribran, i osim raditi to sa srcem, moraš upotrijebiti razum i razmišljati o opasnostima. Zlatno pravilo je da pristupiš gašenju i spašavanju s tim da ne ugroziš sebe ni druge živote. Smatram da su vatrogasci posebni ljudi koji taj posao toliko vole i žele raditi na spašavanju drugih. Osim fizičke pripreme, psihička priprema je jednako važna. Nakon traumatičnih scena, važno je imati podršku kolega, okoline i obitelji. Imamo sistematske preglede i razgovaramo međusobno, posebno stariji i iskusniji s mlađim kolegama. Naš posao je takav, viđamo različite scene, no moraš nastaviti raditi. Kada završi intervencija, očistimo se, opremu vratimo natrag u vozilo i nastavljamo dalje – objašnjava nam Radunić.
- Radio stanica godinama je bila uz mene, gdje god sam išao. Kada bih u polju orao vinograd i primijetio dim ili dobio dojavu da nešto gori, okrenuo bih se i gledao gdje gori i iz polja bi raspoređivao snage jer sam poznavao područje. Bilo mi je zanimljivo jer sam radio u vatrogasnom domu na osmatranju i pratio situacije. Bio sam snalažljiv, gledao sam karte i mnogi su mi govorili da nitko ne zna bolje od mene Kaštela, posebno naše operativno područje Štafilić, Novi, Stari i Lukšić. Danas su tu kamere i tehnologija koja lakše uočava požare, ali važno je poznavati terene i orijentirati se – ističe.
Zadnjim danom 2024., nakon 30 godina dobrovoljnog staža i operativnog rada od toga skoro 21 godinu kao profesionalac, odlučio se umiroviti i prepustiti posao mlađima. Kako sam kaže kada radiš nešto što voliš, kao da cijeli život ništa nisi radio. Aktivan je Radunić cijeli život u sportu, igrao je nogomet, odbojku, mali nogomet, čak jedno vrijeme i košarku, plesao je u KUD-u Ante Zaninović, a i trenutno je aktivan u HNK „Val. Od malih nogu je bio razigran, pa se s djecom u đardinu igrao kauboja i indijanaca s pištoljem kojeg je dobio od strica iz Zagreba. Većina Kaštelana i vatrogasaca ga tako poznaje po nadimku KID, kojeg je dobio po kauboju Billy the Kidu.
Misterij porijekla zinfandela riješen u Radunićevom vinogradu
U međuvremenu, pomažući ocu u polju naučio je sve o vinogradarstvu i vinu. Upravo u njegovom vinogradu pronađen je kaštelanski crljenak, a o kvaliteti njegovih vina najbolje govore nagrade koje godinama dobiva na Večeri kaštelanskih vina, Sabatini i drugim ocjenjivanjima vina.
- Kada je otac već bio u godinama kada se nije mogao baviti vinogradom, odlučio sam se posvetiti vinogradu jer sam tada bio nezaposlen. Nakon što sam dobio radnu knjižicu u ruke, nije bilo lako, ali sam se snalazio. Dobio sam poticaj za sadnju novog vinograda i 1998. godine posadio 1 500 novih loza. Govorili su mi da sam lud, da se to ne isplati, da svi vade lozu iz Kaštelanskog polja. Međutim, tri godine kasnije, stručnjaci s Agronomskog fakulteta došli su istraživati stare vinograde, tražili su stare sorte i željeli su saznati podrijetlo američkog zinfandela. Pronašli su osam trsova čije su uzorke poslali u Ameriku. Amerikanci su potvrdili da je riječ o zinfandelu kojeg su oni htjeli proglasiti autohtonom sortom, međutim mi smo ih preduhitrili. Pronašli su i najstariji naziv za kaštelanski crljenak koji potiče iz srednjeg vijeka, tribidrag. Kaštelanski crljenak pokazao se kao vrhunsko vino. Na početku su svi bili skeptični, kako će to sve ispasti. Međutim, kemijskom analizom, ocjenom organoleptičke provjere, kod svih kaštelanskih vinara vina su ocjenjena kao vrhunska. Znači da radimo kako treba i svi su zadovoljni – prisjetio se Radunić kako je sve počelo.
Obitelj humanitaraca koja je darovala krv čak 177 puta
Svoju humanost Radunić pokazuje već desetljećima, ne samo kroz rad u vatrogastvu, već i kao dobrovoljni darivatelj krvi koji je krv darovao čak 81 put, a sa svojim sinovima Špirom koji je krv darovao 67 puta i Josipom koji je darovao 13 puta, te nevjestom Ivanom koja je darovala 16 puta, ukupno su darovali krv čak 177 puta za što su nedavno dobili Obiteljsko priznanje Crvenog križa Kaštela.
- Prvi put sam darovao krv u vojsci kako bi dobio dva dana skraćenja. Razmišljao sam o redovitijem darivanju krvi, ali tek početkom 90-ih sam krenuo s tim učestalije. Počeo sam s dva, tri, pa četiri davanja godišnje i tako redovito već godinama. Do sada sam krv dao 81 put i nastavit ću dokle me zdravlje služi, odnosno do sedamdesete godine – priča nam.
Njegovu aktivnost u vinogradu, ljubav prema vatrogastvu, ali i humanost darivanja krvi prenio je na svoju djecu koja se od malih nogu bave vatrogastvom, te su poput oca, i oni dobrovoljni darivatelji krvi, a pomažu mu i u vinogradu.
- Kada su djeca odrasla i oni su krenuli darivati krv, pogotovo stariji sin Špiro koji je dao krv 65 puta, a dariva i matične stanice. Mlađi sin Josip također daruje krv, kao i žena starijeg sina. Sinovi, žena, ja i nevjesta zajedno smo dali 177 doza krvi. Stariji sin diplomirani je inženjer zaštite od požara, radi u Zračnoj luci, zapovjednik je smjene, a u vatrogasnoj službi je i mlađi sin. Oni su, poput mene bili aktivni i u sportu, a kćer Ivana u folkloru – ponosan je na svoju djecu Radunić.
Ljubav prema vatrogastvu nisu samo naslijedila djeca, već i unuci, a posebno je zanimljivo to da je djed po prvi put postao na sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca prije petnaest godina.
- Imam petoro unučadi i četvero je već u vatrogascima, idu na natjecanja, tako da se vatrogastvo nastavlja. Tako da smo stvarno obitelj vatrogasaca, familija od polja i rada u polju – zaključuje Radunić.
Foto: Ivana Topić/ Privatni album
